Općina Bugojno jedna je od dvanaest općina Srednjobosanskog kantona. Geografski smještena je u prostranoj i plodnoj Skopaljskoj dolini, gotovo podjednako udaljena od najvećih državnih centara Sarajeva, Banja Luke i Mostara. Sa nadmorskom visinom od 570 m i površinom od 361 km2, Bugojno se svrstava u brdsko-planinsko područje čiji su prepoznatljivi simboli planine Kalin i Rudina. Općina Bugojno granići sa općinama Gornji Vakuf-Uskoplje, Kupres, Donji Vakuf i Novi Travnik.
Granice između općina su uglavnom prirodne vrste. Granica prema Gornjem Vakufu-Uskoplju je duga oko 25 km, ona prema Novom Travniku oko 20 km. Granica prema Donjem Vakufu duga je oko 35 km, a ona prema Kupresu oko 25 km. Bugojno je okruženo prelijepim planinama Kalin (1530 m), Rudina (1385 m), Stožer (1662 m) i drugim manjim. Rijeka Vrbas sa pritokama: Gračanica, Vesočnica, Poričnica, Duboka, Bunta, Vitina, Drvetinjska Rijeka, Vileški Potok, je zaista jedna od najljepših rijeka BiH. Bugojno je i danas raskrsnica puteva, a ovo mjesto značajna je raskrsnica rimskih puteva koji su vodili iz Dalmacije i Hercegovine za Srednju Bosnu i Panoniju.
Istražena arheološka nalazišta govore o kontinuitetu života na ovim prostorima od bronzanog i mlađeg željeznog doba, o boravku ilirskih naroda Derentina i Desitijata na ovom području, provalama Avara i Kelta, te postojanju utvrđenog rimskog municipija Ad Matricem. Rudno bogatstvo i obilje plodne zemlje u Skopaljskoj dolini su bili glavni razlozi za naseljavanje drevnih naroda na ove prostore.
Najraniji pronalasci koji svjedoće o postojanju neke vrste naselja u ovim krajevima datiraju ćak do 3000 godine prije nove ere. Pronađeni su ostaci naselja Ilirskog naroda Derentini na Gomilama kod sela Karadže.
Naseljivanje Ilirskih naroda na ovim prostorima predpostavlja se na period oko 700 godina prije nove ere. Pod kod Bugojna, prahistorijska gradina smještena na jednoj izbočini iznad južne terase iznad riječice Poričnice, lijeve pritoke Vrbasa. Najstarije naselje pripada eneolitu, a naselje je nastavilo egzistirati i kroz bronzano i željezno doba, pa sve do doba rimske vladavine.
Ovo naselje predstavlja jedno od najvažnijih lokaliteta u BiH. Arheološkim istraživanjima se došlo do zaključka da naselje u cjelini prikazuje visoku organizovanost, pravilan raspored kuća, komunikacije, trg u sredini naselja. Najstariji pisani spomenik na teritoriju Bosne i Hercegovine otkriven je na gradini Pod kod Bugojna, a urezan je u svježi rub zemljane posude. Natpis na etrursko – umbrijskom jeziku, sadrži riječi posvete bogovima Janu i Juturni, a kao darovatelj je potpisan neki «tergitio» trgovac ili poslenik…datiran je približno u VI stoljeće prije nove ere. Ovo je najstariji pisani spomenik na prostoru BiH.
Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite, utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog u skladu sa Aneksom 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/02, 27/02 i 6/04).
Ad Matricem, je Rimski naziv vojničke utvrde koju su oni utvrdili na ovim prostorima kako bi zastitili jednu od vaznijih raskrsnica rimskih puteva koji su vodili iz Dalmacije i Hercegovine za Srednju Bosnu i Panoniju. Ostatci starih rimskih puteva se mogu i danas vidjeti. Očuvana kaldrma, dio puta sa Kupreske visoravni prema Prensi (Pruscu) je jedan od takvih puteva. Ostatci keramike, stakla i metalurgije Rimskog vremena mogu se naci na Gradini, pored sela Sultanovici u blizini Bugojna. Ostatci metalurgije su takodje nađeni na drugim mjestima kao sto su Zlokuće i Vileši.
Skopaljska dolina je pomenuta u Povelji ugarskog kralja Bele IV 1244. godine. Ime dobija po staroj župi Uskoplje, koja se proteze od Gornjeg Vakufa do Donjeg Vakufa, koji su se tada nazivali Gornje i Donje Skoplje. Župa Uskoplje je dobila svoje ime po fizičkom izgledu. Uska, duga riječna dolina duga 27 kilometara i široka 2 kilometra, nazvana je “Usko Polje” koje je preslo u Uskoplje. Tokom srednjeg vijeka, kraj oko Bugojna imao je veliki broj utvrda i gradova bosanske vlastele.
U dolini rijećice Gračanice nalazio se Susid, kraljevski gradić. Susid se nalazi kod sela Kordića. Susid se spominje po prvi put 1410. godine kada ga je Hrvoje Vukčić zajedno sa nekim drugim naseljima prodao nakon pokora ugarskom kralju. Susid (ponegdje Susjed), u historijskim izvorima i Sustich Vsopio i Sozzed) je srednjovjekovna utvrda u župi Uskoplje. Nalazi se iznad kanjona Bunte kod Kordića u općini Bugojno. Osnova mu je četverokut. Na najvišoj koti nalazila se kula koja se koristila kao osmatračnica. Nije poznato kada i ko ju je sagradio. Neke legende Susid povezuju s kraljicom Katarinom, ali je ipak vjerojatnije da su Susid utemeljili lokalni feudalci.
Nekoliko se puta spominje u historijskim izvorima. Sredinom 15. stoljeća Susid je bio u posjedu hercega Stjepana Vukčića Kosače. Hercegu Stjepanu Susid i druge posjede potvrdili su poveljama aragonsko-napuljski kralj Alfons i rimski car Fridrik III. Već 1468./69. Osmanlije su osnovale nahiju Skopje sa Susidom i trgom Gračanicom. Od 1503.
Susid je i definitivno pod osmanlijskom vlašću. U drugoj polovici 16. stoljeća Susid gubi na značaju pa se tako početkom 17. stoljeća navodi kao napuštena utvrda. Za osmanske uprave Susid je ponekad imao posadu od pet vojnika na čelu s dizdarom. Utvrda je napuštena prije 1833. godine. Crkvina (Grudine) u Čipuljiću, Arheološko područje Crkvina (Grudine) u Čipuljiću je proglašeno nacionalnim spomenikom BiH. Nacionalni spomenik čini arheološko područje sa antičkim, kasnoantičkim i srednjovjekovnim ostacima građevina, kasnoantička i srednjovjekovna nekropola, sa pokretnim arheološkim materijalom koji je pohranjen u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Arheološko područje sadržava ostatke antičke i kasnoantičke arhitekture od 2. do 6. vijeka, srednjovjekovne crkve i nekropole od 8/9. do 15. vijeka. Cijeli kompleks je nastao ispod praistorijske gradine Pod. Na širem prostoru lokaliteta Grudine, pored istraženog dijela antičkih građevina na Crkvinama, nalaze se, arheološki nesigurno identificirani ostaci antičkog i kasnoantičkog urbanog naselja.
Danas se na antičke i kasnoantičke ostatke nailazi pri gradnji kuća. Antički i kasnoantički građevinski ostaci nalaze se na uzdignutom dijelu Crkvina, vjerojatno u centru onovremenog urbanog naselja. Kaštel, Harambašići, Bugojno. Ostaci poznatog srednjovjekovnog grada Kaštel na 1200 m n/v se nalaze na planini Radovan, između sela Harambašići (Bugojno) i Pećine (Novi Travnik). Prvi njegov pomen nalazimo u turskom defteru iz 1474. godine. Mali grad Kaštel spominje i Benedikt Kuripešić koji je 1530 prošao ovim krajevima “ … krenusmo iz Prusca, pređosmo opet Vrbas pa iđosmo lijevom stranom punih pet sati visokom i dugom planinom koja se zove Radovan. Tu gore na brdu, s lijeve strane ugledasmo mali gradić zvani Kaštel”. Po Kuripešiću ovaj grad sagradili su Turci da presjeku dovoz hrane Jajcu za vrijeme borbi oko ovog grada. Utvrđenje je slabo očuvano. Od zidina koje su još sačuvane, vidi se da su sagrađene od škriljavca, a ponešto je od krečnjaka i sedre.U središtu utvrđenja nalazi se okrugla kula prečnika 9 m i bedem (12.80 metara).
Vesela Straža je utvrđeno srednjovjekovno naselje kod Bugojna. Vesela Straža se pominje nekoliko puta u dokumentima o Uskoplju. Ruševine grada se vide i danas. Manjim arheološkim istraživanjima izvršenim tokom ranih osamdesetih godina 20. vijeka na lokaciji starog grada Vesela Straža pronađena je praistorijska keramika, što govori da je ovdje zaista bila praistorijska gradina (Spaho, 1983, 36). Podaci o Veseloj Straži iz prve polovine 15. vijeka su oskudni i nepovezani. U nedovoljno sigurnom istorijskom podatku koji daje fra Nikola Lašvanin pominje se da su 1406. godine u Veseloj Straži postojali franjevački samostan i crkva. Prema Lašvaninovim podacima, tu je održan skup franjevačkog reda kome je prisustvovao bosanski kralj Ostoja (Jalimam, 2001, 373, nap. 23).
U povelji bosanskog kralja Stjepana Tomaša iz 1446. godine, kom je potvrdio braći Dragišićima posjede, pominje se selo Gmići u Uskoplju za koje je utvrđeno da se nalazilo između Bugojna i Donjeg Vakufa. Pismom od 13.10.1450. godine kralj Tomaš se obratio mletačkoj vladi iz Vesele Straže (castra Veszela Straxa in comitatu Uschopya). Jedan dio župe Uskoplje bio je u posjedu bosanskih kraljeva, a drugi je bio pod vlašću hercega Stjepana (Dinić, 1978, 240). Dinić je smatrao da je Vesela Straža bila centar župe Uskoplje (Dinić, 1978, 240). U drugoj polovini 15. vijeka Vesela Straža se pominje češće, i to u vezi sa prolaskom karavana i zadržavanjem trgovaca. Pod gradom su se ukrštali trgovački putevi iz srednje Dalmacije sa putevima koji su vodili iz dolina Vrbasa i Lašve.
Put iz Splita vodio je preko Klisa, Sinja, Livanjskog polja i Kupresa u dolinu gornjeg Vrbasa u predio Uskoplja. Kod Vesele Straže skretao je prema centralnoj rudarskoj oblasti. Jedan dubrovački trgovac je umro 1453. godine u Veseloj Straži. Ispod Vesele Straže 1456. godine opljačkan je karavan dubrovačkih trgovaca koji je išao iz Fojnice noseći srebro. U pljačku su bili umiješani kraljev pisar Stjepan Milošević i knez Pavle Modrinić, koji se pominje i kao zapovjednik utvrđenja (Kovačević-Kojić, 1978, 126). Iz arhiva u gradovima Zadru i Splitu objavljena su imena devet ljudi porijeklom iz Vesele Straže koji su u tim gradovima obavljali trgovačke i slične poslove (Kovačević-Kojić, 1978, 126; Jalimam,2001, 374, 377).
Iz Vesele Straže je bio Juraj Gradomilić, koji je, kako je zabilježeno, 1455. godine učio graditeljsku i vajarsku vještinu u Splitu, u radionici poznatog renesansnog umjetnika Andrije Alešija. Iz dubrovačkih obavještenja datih kralju Matiji Korvinu doznaje se da se Osmanlije 1456. i 1457. godine zadržavaju u župi Uskoplje ili u njenoj neposrednoj blizini. Padom Bosne sredinom 1463. godine pod osmansku vlast pala je i župa Uskoplje. Već u oktobru iste godine počela je protivofanziva madžarskih snaga i njihovih saveznika, među kojima je bio i Vladislav Hercegović, sin hercega Stjepana. On je oslobodio dio jugozapadne Bosne, Ramu, Uskoplje sa Veselom Stražom i Livno. Kralj Matija poklonio mu je navedene posjede 6.12.1463. godine. Podaci su nejasni sve do 1503. godine, kada je nahija Skoplje definitivno potpala pod osmansku vlast, a ne zna se tačno do kada je Vladislav Hercegović držao ove krajeve između 1463. i 1469. godine, kada je napustio Bosnu.
U dubrovačkoj arhivi postoji podatak od 4. marta 1466. godine prema kome su dva Vlaha odveli slugu Mihoče Vukotića i predali ga Osmanlijama u Veseloj Straži (Jalimam, 2001, 378, nap. 69). U ugovoru između Madžara i Osmanlija 1503. godine Vesela Straža pripala je definitivno Osmanskom Carstvu. U vakufnami Mustaj-bega Skenderpašića iz 1517. godine pominje se selo Vesela Straža. Utvrđenje se više ne pominje (Kemura, 1915, 596; Šabanović, 1982, 42, 126-128, 152). Širokih zidova, sedam metara, grad se nalazio ispod brda Kika. Spominje se kraljica koja je vladala ovim gradom iz dvorca na vrhu Kika.
Današnje naselje Vesela je dobilo ime po ovom starom gradu Vesela Straža. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH kojom predsjeda Dubravko Lovrenović na svojoj 23. sjednici, listi o proglašenju dobara nacionalnim spomenikom pridodala je 12 novih spomenika, među kojima i “historijsko područje – Stari grad Vesela Straža, općina Bugojno” Nekropole stećaka Nekropola je groblje ili mjesto gdje se sahranjuje – “grad mrtvih”. U srednjovjekovnoj Bosni nekropolama se nazivaju lokaliteti sa skupinama stećaka i nadgrobnih spomenika. Radi se o manjim skupinama, ali i lokalitetima sa stotinama nadgrobnih spomenika (Nekropole stećaka). Stećci su kameni nadgrobni spomenici, raznih oblika, koji su kao opštenarodni običaj klesani i postavljani širom Bosne i Hercegovine, kao i na susjednim područjima Srbije, Crne Gore i Hrvatske, počev od kraja 12. do kraja 16. vijeka. Do sada je pronađeno više od 66.000 stećaka, od čega preko 50.000 na području današnje Bosne i Hercegovine.
Na stranicama ovih spomenika isklesani su zanimljivi dekorativni i simbolični reljefi. Mnogi naučnici povezuju kulturu stećaka sa postojanjem Crkve bosanske u srednjem vijeku, a pojedini ih čak vide kao najmasovnije materijalne ostatke bogumila, koji su poput katara sa zapada, sahranjivali svoje mrtve u prirodi umjesto na crkvenim grobljima. Na području Bugojna: -Rosulje, Rovna, Kalin, Goruša, Drvetine, Kula(Nebića šuma), Bristovi, Čipuljić, Vesela(Seona, Kučerine), Šušljici. Osmanskom vlašču ovi prostori ulaze prvo u Bosanski sandžak, pa u Bosanski pašaluk- Sandžak Klis. Gradska Sultan Ahmedova, Bugojno Gradska Sultan Ahmedova džamija je sagrađena 1693. godine i najstarija je džamija na području Bugojna. Džamija je jedna od carskih džamija sagrađenih u BiH.
Izgradnjom džamije, Bugojno je dobilo status kasabe u Otomanskom carstvu. Uz džamiju je podignut mekteb (obrazovna ustanova) i
niz dućana što je nekadašnje žitište i trg preobrazilo u jezgru grada. Iz temelja je popravljena 1888. godine. U toku rata je pretrpjela značajna oštećenja i minaret džamije je srušen, te obnovljen 1997. godine. Iz ovog perioda se izdvajaja i turbe Malkoča i Skenderpašića u Kopčiću, Rustempašića kula u Odžaku(Rustempašića kula sagrađena je krajem 17. vijeka.
Braća Rustem-paša Skopljak i Ali-paša Skopljak došli su na prostor koji će se kasnije nazvati Odžakom iz nekog obližnjeg mjesta.
Kao i kod mnogih drugih kula na teritoriji Bosne i Hercegovine, nadahnuće za njihovo arhitektonsko-likovno oblikovanje baštinjeno je od starijih rezidencijalnih kula srednjovjekovnog plemstva podizanih u sastavu utvrđenih gradova.
Kula je uvrštena na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, kao historijska građevina) i Sulejmanpašića kula u Odžaku(posljednja sagrađena kula u Odžaku je kula Sulejmanpašića. Izgrađena je krajem 18. vijeka, a sagradili su je potomci slavnog Ali-paše Skopljaka.
Nazivali su se Alipašići sve do prve polovine 19. vijeka, kada su se prozvali Sulejmanpašići, prema imenu Sulejman-paše Skopljaka. Tokom godina kula je bila zapaljena dva puta 1814. godine i 1831. godine. Situaciono, izgrađena je oko 350 metara istočno od poznate Rustempašića kule i nalazila se, u vrijeme kada je građena, van zidina koje su opasavale odžake i kule Rustempašića. Kula je kao mjesto i ostatak historijske građevine uvrštena u listu nacionalnih spomenika BIH).
Crkva Svetog Ante Padovanskog. Gradnja sadašnje župne crkve započela je godine 1879. što je potrajalo dugo vremena. Po svojoj arhitekturi ona slijedi bazilikalni tip crkve. Zvonik je znatno kasnije izgrađen. Pod konac sedamdesetih godina prošloga vijeka, on je, budući je nerazmjeran veličini crkve, dograđen u visinu. Projekt za dogradnju zvonika načinio je arhitekt Karl Pařik (Paržik) 1936. godine. Na njemu su tri zvona. U crkvi se nalazi oltar tirolske provenijencije, koga je izradio Franz Schmalzl iz Tirola (St. Ulrich,
Gröden). Austro-Ugarska kraljevina na ove prostore dolazi 1878. i donosi razvitak i napredak za Bugojno, grade se nove zgrade. Nova vlast je uspostavljena u Bugojnu kao centru regije. Sa završetkom I svjetskog rata, Bugojno ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije, a da bi realan prosperitet doživjelo poslje II svjetskog rata. Bugojno izrasta u privredni i politički centar Gornjevrbaske regije koja je imala preko 100.000 stanovnika. U posljednje dvije decenije postojanja Jugoslavije Bugojno se svrstava među najrazvijenijim gradovima Bosne i hercegovine. Po popisu iz 1991. godine općina Bugojno je imala skoro 47.000 stanovnika od ćega je u samom gradu živjelo 22.000 stanovnika.