Povodom Mjeseca knjige, Portal RTV Bugojno donosi razgovor s mladom autoricom Fatimom Kukić, čija se ljubav prema pisanoj riječi rodila još u ranom djetinjstvu, kroz prve zapise u dnevniku, a svoj puni izraz dobila objavljivanjem prve knjige prije navršenih osamnaest godina.

Danas, kao studentica druge godine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Fatima je ostvarila san o kojem je dugo potajno maštala – svoje je radove objedinila i objavila u knjizi koja nosi snažnu emotivnu poruku. Na tom putu podršku su joj pružili prijatelji i bliske osobe koje su vjerovale u njen talenat i ohrabrile je da napravi prvi veliki korak u svijetu književnosti.

Tako je nastala knjiga „Vojnik i dama“, djelo koje govori o složenosti ljudskih emocija, neuzvraćenoj ljubavi, unutrašnjim borbama i nastojanju da se ljubav pronađe uprkos životnim okolnostima. Kroz ovu priču Fatima čitaocima približava osjećaje, dileme i iskustva koja ostavljaju dubok trag u čovjeku, podsjećajući nas na to da književnost može biti način da vlastite emocije pretočimo u riječi i podijelimo ih s drugima.

U njenom književnom stvaralaštvu posebno mjesto zauzimaju ljubav, ljudski odnosi, čežnja i sjećanja. Kroz iskrene riječi i emocije, Fatima nastoji doprijeti do čitalaca koji se u njenim pričama mogu prepoznati i pronaći razumijevanje za vlastita iskustva.

U razgovoru za Portal RTV Bugojno govori o počecima svog književnog stvaralaštva, izvorima inspiracije, utjecaju ličnih iskustava na pisanje, čitalačkim navikama mladih i mogućnostima za afirmaciju mladih autora u lokalnoj zajednici. Osvrće se i na značaj podrške porodice, prijatelja i društva, otkriva da radi na novom književnom projektu te upućuje poruku mladima koji pišu, ali još nemaju dovoljno hrabrosti da svoje tekstove podijele s drugima.

Povodom Mjeseca knjige, ovaj razgovor podsjeća nas na to da knjiga nije samo skup ispisanih stranica već i prostor za razumijevanje, utjehu, promišljanje i susret s vlastitim osjećajima.

Kako se rodila Vaša ljubav prema pisanju i sjećate li se svog prvog napisanog teksta?

Ljubav prema pisanju rodila se još u ranom djetinjstvu. Ne sjećam se tačno koliko sam godina imala kada sam počela pisati svoj prvi dnevnik, ali se sjećam da su upravo ti mali zapisi bili moji prvi koraci u svijetu pisane riječi. Naravno, to tada nije bilo ni približno onome što danas pišem niti je bilo posebno oblikovano ili stilski dotjerano. Ipak, vjerujem da upravo tu počinju sve velike ljubavi – u malim, iskrenim počecima koji s vremenom prerastu u nešto mnogo veće. Za mene je taj dnevnik bio prvi susret s pisanjem, ali i početak jedne ljubavi koja je s godinama postajala sve snažnija.

Šta Vas najčešće nadahnjuje za pisanje i gdje pronalazite inspiraciju za svoje književno stvaralaštvo?

Smatram da inspiracija može biti gotovo sve što nas okružuje. Kao osoba koja je svoju prvu knjigu napisala i objavila s nepunih osamnaest godina, naučila sam da se nadahnuće ne mora uvijek kriti u velikim i značajnim događajima. Ponekad ga pronalazimo u malim ritualima svakodnevice, u nekoj slučajnoj rečenici, pogledu, uspomeni ili osjećaju koji u nama ostavi dubok trag. Ipak, rekla bih da je ljubav, naročito za mlade osobe poput mene, jedan od najčešćih izvora inspiracije. Ona sa sobom nosi čitav svijet emocija, pitanja, nadanja i neizgovorenih riječi, a upravo iz takvih osjećaja često nastaju najiskrenije priče. Vjerujem da pisac ne mora uvijek tragati za inspiracijom jer se ona ponekad sama pronađe u onome što nosimo u sebi.

Koje teme najčešće obrađujete u svojim djelima i zbog čega su Vam upravo one posebno važne?

Kada je riječ o temama koje obrađujem u svojim djelima, ne mogu reći da postoji jedna određena tema kojoj sam isključivo posvećena. Moje pisanje uglavnom nastaje spontano, iz neke misli, osjećaja, uspomene ili trenutka koji u meni probudi potrebu da nešto zapišem. Često ni sama ne znam u kojem će me pravcu odvesti neka misao dok je pretvaram u riječi. Ipak, rekla bih da se u mojim djelima često mogu pronaći ljubav, ljudski odnosi, čežnja, sjećanja i sve ono što čovjek nosi duboko u sebi, a ponekad ne zna ili ne može izgovoriti naglas. Te teme su mi posebno važne jer vjerujem da književnost ima moć da ono što je lično i intimno učini bliskim i drugi odvedu tamo gdje u tom trenutku trebam biti.

Možete li našim čitaocima predstaviti svoju knjigu i otkriti šta Vas je potaknulo da svoj rad podijelite s javnošću?

Moja knjiga govori o prvoj ljubavi, onoj koja, nažalost, u većini slučajeva nema sretan kraj, baš kao što ga nije imala ni moja. Iskreno, ni danas nisam sasvim sigurna šta me je tačno potaknulo da svoju priču podijelim s javnošću. S jedne strane, bila je to želja koju sam nosila još odmalena, san koji sam sebi obećala ostvariti i koji sam, hvala Bogu, uspjela ispuniti. S druge strane, postojala je i potreba da dam glas onome što sam nosila u sebi, da svoju priču iznesem izvan granica vlastite tišine i možda njome dotaknem nekoga ko se u njoj može prepoznati. Željela sam da oni koji upravo prolaze kroz slična iskustva, ali i oni koji su ih nekada proživjeli, znaju da nisu sami. Možda se ne poznajemo i možda su naše priče različite, ali postoje osjećaji koji nas povezuju bez obzira na vrijeme i okolnosti. Ako je moja knjiga barem jednoj osobi pružila osjećaj da je neko razumije, da njena bol nije samo njena i da postoje ljudi koji znaju kako je nositi takve uspomene, onda vjerujem da je vrijedilo podijeliti je s drugima. Jer ponekad književnost postane upravo ta tanka, gotovo nevidljiva nit koja povezuje ljude koji se možda nikada neće sresti, ali će se prepoznati u riječima onog drugog.

Koliko se Vaša lična iskustva, osjećaji i pogledi na život mogu prepoznati u onome što pišete?

Lična iskustva, osjećaji i pogledi na život u velikoj mjeri odražavaju se u onome što pišem. Volim da u sve što radim unesem dio sebe, a posebno u pisanje, jer vjerujem da se najiskrenije riječi rađaju onda kada dolaze iz srca. Ne umijem pisati površno niti se u potpunosti odvojiti od onoga o čemu pišem. Volim da u svoje riječi utkivam vlastita iskustva, misli i osjećaje jer upravo oni daju posebnu težinu svakoj napisanoj rečenici. Vjerujem da čovjek najbolje piše onda kada piše o onome što poznaje, što je osjetio i što je na neki način ostavilo trag u njemu. Zato su moja djela, na neki način, i dijelovi mene – sačuvani u riječima, uspomenama i osjećajima koje vrijeme možda mijenja, ali ih pisanje čuva od zaborava.

Kako gledate na čitalačke navike mladih danas? Čitaju li mladi dovoljno ili knjige sve više ustupaju mjesto društvenim mrežama?

Kada je riječ o čitalačkim navikama mladih danas, smatram da je slika prilično podijeljena. Iako postoje mladi koji se sve manje okreću knjigama, najčešće zbog ubrzanog načina života i vremena koje provode na društvenim mrežama, vjerujem da ljubav prema književnosti među mladima ipak nije nestala. Prema istraživanju Instituta za razvoj mladih KULT iz 2021. godine, koje je predstavljeno u medijima, 37,3 posto mladih u Bosni i Hercegovini izjasnilo se da u slobodno vrijeme uopće ne čita knjige. To je podatak koji nas treba potaknuti na razmišljanje, ali ne smijemo zanemariti ni one mlade koji i danas pronalaze zadovoljstvo u čitanju.Iz vlastitog iskustva mogu reći da se krećem u društvu mladih koji i dalje rado posežu za književnim djelima, pa čak i za klasicima svjetske književnosti, poput Shakespeareovih ili Lorcinih djela. To mi daje nadu da knjiga još uvijek ima svoje mjesto među novim generacijama. Možda se danas promijenio način na koji mladi dolaze do književnosti, a možda su se promijenila i njihova interesovanja, ali vjerujem da uvijek postoje oni koji u knjigama traže nešto više od samog čitanja – razumijevanje, utjehu, odgovore ili priliku da na trenutak pobjegnu od svakodnevice. Smatram da mladima ne trebamo samo govoriti da čitaju već im trebamo pomoći da u knjigama pronađu nešto svoje. Jer kada se čovjek jednom istinski prepozna u nekoj napisanoj rečenici, knjiga prestaje biti samo predmet na polici i postaje dio njegovog unutrašnjeg svijeta.

Smatrate li da mladi autori i autorice u našoj lokalnoj zajednici imaju dovoljno prilika da predstave svoj književni rad?

Smatram da mladi autori i autorice u našoj lokalnoj zajednici imaju određene prilike da predstave svoj književni rad, ali da bi tih prilika moglo biti mnogo više. Vjerujem da među mladima postoji veliki broj talentovanih pojedinaca čije priče, pjesme i ideje zaslužuju da budu prepoznate, ali često nedostaje prostora u kojem bi mogli pokazati ono što stvaraju. Nije dovoljno samo napisati knjigu ili zbirku pjesama; potrebno je dobiti priliku da te riječi dođu do čitalaca, da se o njima razgovara i da pronađu put do onih kojima su namijenjene. Smatram da su nam potrebni veća podrška, više književnih večeri, promocija i susreta na kojima bi mladi autori mogli predstaviti svoj rad. Takve prilike postoje, ali je važno da budu dostupnije i da se mladim ljudima pruži osjećaj da njihov trud i stvaralaštvo imaju vrijednost. Vjerujem da bi se na taj način ohrabrili i oni koji još uvijek pišu samo za sebe, u svojim bilježnicama i tišini vlastite sobe, a možda jednog dana požele svoje riječi podijeliti s drugima. Jer svaki autor, bez obzira na godine i iskustvo, zaslužuje priliku da njegov glas bude saslušan. Ponekad je upravo jedna pružena prilika dovoljna da nečiji san prestane biti samo san i postane stvarnost.

Koliko Vam znače podrška porodice, prijatelja i lokalne zajednice na Vašem stvaralačkom putu?

Podrška porodice, prijatelja i lokalne zajednice za mene ima izuzetno veliki značaj jer je svaki stvaralački put, koliko god bio ličan, mnogo ljepši kada uz sebe imamo ljude koji vjeruju u nas. Pisanje često podrazumijeva mnogo emocija, preispitivanja i trenutaka u kojima se pitamo jesu li naše riječi dovoljno vrijedne da budu podijeljene s drugima. Upravo tada podrška onih koji nas poznaju, razumiju i ohrabruju može biti vjetar u leđa koji nam je potreban da nastavimo dalje. Posebno sam zahvalna ljudima koji su prepoznali moju ljubav prema pisanju i pružili mi podršku na putu od prvih zapisa do objavljivanja moje knjige. Smatram da je važno da lokalna zajednica prepoznaje i njeguje mlade talente jer ponekad jedna lijepa riječ, pružena ruka ili ukazano povjerenje mogu značiti mnogo više nego što smo svjesni. Na kraju, uspjeh ne mjerim samo onim što sam uspjela napisati i objaviti već i ljudima koji su bili dio tog puta. Jer snovi jesu naši, ali je njihovo ostvarivanje mnogo lakše kada ih ne moramo nositi sami.

Radite li trenutno na novim književnim projektima i šta čitaoci mogu očekivati od Vas u budućnosti?

Naravno da radim. Preda mnom je jedan veoma zahtjevan književni projekt u koji je do sada uloženo mnogo truda, vremena i, prije svega, emocija. Ne bih još uvijek otkrivala previše detalja jer vjerujem da neka djela trebaju proći svoj put u tišini, daleko od tuđih pogleda, sve dok ne dođe trenutak da ugledaju svjetlost dana. Volim vjerovati da ono što se dugo i strpljivo gradi, uz mnogo ljubavi i posvećenosti, na kraju pronađe put do onih kojima je namijenjeno. Jer ne treba svako sjeme odmah pokazati svijetu; neka najprije tiho pusti korijen da bi jednog dana moglo izrasti u nešto vrijedno divljenja.

Koliko je važno njegovati ljubav prema knjizi i čitanju?

Smatram da je ljubav prema knjizi i čitanju nešto što trebamo njegovati tokom cijelog života jer knjige nisu samo izvor znanja već i prostor u kojem učimo razumjeti druge ljude, njihove osjećaje, postupke i životne okolnosti. Čitajući, upoznajemo svjetove u koje možda nikada nećemo zakoračiti, susrećemo ljude koje nikada nećemo upoznati i doživljavamo osjećaje za koje možda nismo ni znali da postoje. Knjiga nas uči da zastanemo u vremenu u kojem svi nekuda žure, da razmišljamo i preispitujemo sebe i svijet oko sebe. Posebno vjerujem da je važno ljubav prema čitanju razvijati kod mladih, ali ne kroz obavezu i nametanje, već kroz pronalaženje djela u kojima će se prepoznati i koja će probuditi njihovu radoznalost. Za mene knjiga nikada nije bila samo skup ispisanih stranica. Ona je uspomena, razgovor, utjeha i ponekad odgovor na pitanje koje se nismo usudili nikome postaviti. Jer čovjek koji čita nikada ne živi samo jedan život – kroz svaku knjigu koju pročita dobija priliku da upozna još jedan svijet, a možda i da bolje razumije vlastiti.

Za kraj, koju biste poruku uputili mladima koji vole pisati, ali nemaju dovoljno hrabrosti da svoje tekstove podijele s drugima?

Mladima koji vole pisati, a još uvijek nemaju dovoljno hrabrosti da svoje riječi podijele s drugima, poručila bih da ne žure, ali ni da odustaju od sebe. Znam da nije uvijek lako izložiti dio svoje duše tuđim pogledima jer, kada pišemo iskreno, ne dijelimo samo riječi nego i komadiće sebe. Ipak, ne trebaju se bojati toga da njihovo stvaralaštvo neće svi razumjeti ili da se neće svima dopasti. Književnost je lijepa upravo zbog svoje različitosti jer ono što jednom čovjeku ne znači mnogo drugome može značiti čitav svijet. Zato bih im poručila da nastave pisati, čak i onda kada im se čini da njihove riječi nemaju kome biti upućene. Neka prvo pišu zbog sebe, a kada osjete da su spremni, neka dopuste svojim riječima da pronađu put do drugih. Jer nijedna knjiga nije nastala zato što se njen autor nikada nije bojao, već zato što je u jednom trenutku odlučio da je ono što nosi u sebi vrijedno biti zapisano.

Portal RTV Bugojno

Razgovarao: Semir Krnjić