Današnja presuda Radovanu Karadžiću definitivno je najznačajnija od kada postoji Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, što je nedavno potvrdio i glavni tužilac Haškog tribunala Serge Bramertz.

Na prvostepenu presudu odnosno odluku Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju čekalo se pet godina.

Tokom proteklog rata u BiH Karadžić je bio vrhovni komandant Vojske Republike Srpske od marta 1992. godine, pa sve do polovine 1996. godine, čime je predstavljao najvišu civilnu i vojnu vlast u RS-u.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nastavio je vršiti funkciju predsjednika RS-a, ali se nakon dogovora s bivšim zamjenikom američkog državnog sekretara Richardom Holbrookom 19. jula 1996. godine u Beogradu povukao iz javnog života i sa svih funkcija koje je obavljao.

Navodno je Karadžić pristao na povlačenje sa svih funkcija uz obećanje Holbrooka da neće biti uhapšen i predat u Haag, jer je još 25. jula 1995. godine podignuta prva optužnica protiv njega i Ratka Mladića.

U toj optužnici, koja je sadržavala 16 tačaka, Karadžić se teretio za zločine genocida, zločine protiv čovječnosti, snajpersko djelovanje nad civilnim stanovništvom u Sarajevu, te uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce u ljeto 1995. godine.

Druga optužnica protiv Karadžića podignuta je u novembru 1995. godine, a odnosila se na genocid u Srebrenici. Tada je u optužnici navedena njegova odgovornost za monstruozne zločine na području Srebrenice u julu 1995. godine, u gradu koji je bio zaštićena zona UN-a. Tada su izneseni zastrašujući podaci o genocidu u Srebrenici, o brutalnim scenama ubijanja, masovnim grobnicama, i divljanju vojnika RS-a na putu potpunog istrebljenja muslimanskog stanovništva sa tog područja.

“Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”, navedeno je između ostalog u optužnici iz novembra 1995. godine.

Karadžić i Mladić tada su optuženi da su pojedinačno odgovorni za planiranje, podsticanje, naređivanje, pomaganje i podsticanje u planiranju, pripremi i izvršenju krivičnih djela navedenih u optužnici. Također se terete da su krivično odgovorni za djela svojih podređenih, a optuženi su za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Pretresno vijeće 11. jula 1996. godine izdalo je međunarodne naloge za hapšenje Karadžića i Mladića. Međutim, ubrzo i jedan i drugi postaju najtraženiji bjegunci. Raspisivane su i nagrade za bilo kakve informacije o Karadžiću, u iznosu od čak pet miliona dolara, ali bezuspješno.

Iako ljekar zvanične medicine, tokom bjekstva i skrivanja Radovan Karadžić je u Srbiji 13 godina živio pod lažnim identitetom, i to kao ljekar alternativne medicine i duhovni iscjelitelj pod imenom Dragan Dabić. Živio je normalno i kretao se širom Srbije, te čak držao i predavanja na temu alternativne medicine.

Uprkos činjenici što se nalazio na gotovo svim crnim listama i potjernicama, nijedna služba mu nije ušla u trag, sve do jula 2008. godine kada je Dragan Dabić, odnosno Radovan Karadžić uhapšen u Beogradu, a ubrzo nakon toga i predat sudu u Haagu.

Prvi put na sudu u Haagu pojavio se 31. jula 2008. godine, ne želeći da se izjasni o krivici.

Posljednja, treća izmijenjena optužnica protiv Radovana Karadžića podignuta je u oktobru 2009. godine, u koju je uključena optužba za genocid u Srebrenici, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskm Mostu, Vlasenici i Zvorniku.

Zločini protiv čovječnosti odnose se na progone, istrebljenja, ubistva, deportacije i nehumana djela, dok su četiri tačke vezane sa ubistva, terorisanje, protivpravni napad na civile i uzimanje talaca.

Tokom suđenja Karadžić se branio sam, uz nekoliko pravnih savjetnika koji su mu asistirali. Nekoliko puta je tražio da se suđenje ponovi, što je Sud odbijao, a optužbe koje mu se stavljaju na teret otvoreno je negirao, govoreći kako bi on umjesto što mu se sudi trebao biti nagrađen zbog napora koji je učinio u ratu da se spriječi veće krvoproliće.

Za vrijeme suđenja ukupno je saslušano 586 svjedoka, i to 337 Tužilaštva, 248 odbrane i jedan svjedok Pretresnog vijeća.