Dok uvoz robe iz godine u godinu raste, domaća proizvodnja stagnira – postoji li rješenje za spas domaće ekonomije?

Bosna i Hercegovina, nekada poznata po industrijskoj snazi i poljoprivrednim resursima, danas se suočava sa paradoksom savremenog društva: sve više kupujemo, sve manje proizvodimo. Iz godine u godinu bilježi se rast uvoza robe široke potrošnje, dok istovremeno domaća proizvodnja, posebno ona prehrambena i prerađivačka, stagnira ili opada. Postajemo tržište za druge, a ne pokretači vlastitog razvoja.

Brojke koje ne lažu: Uvoz hrane nadmašuje milijarde

Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, samo u posljednjih 12 mjeseci uvoz hrane i pića premašio je iznos od 3 milijarde KM. Uvozi se gotovo sve: mlijeko, meso, brašno, povrće, voda, čak i proizvodi koje bi BiH mogla proizvoditi u dovoljnim količinama.

S druge strane, izvoz domaćih poljoprivrednih proizvoda ostaje znatno manji, a domaći proizvođači sve teže pronalaze prostor na policama velikih tržnih centara.

Domaći proizvođači – heroji bez sistema podrške

Zanemareni, opterećeni birokratijom i prepušteni sami sebi – tako se često osjećaju mali i srednji proizvođači u BiH. Njihove priče obiluju frustracijama: visoki porezi, komplikovane procedure, nekonkurentna cijena sirovina i nedostatak jasne strategije podrške iz institucija.

“Radije bih zatvorio firmu nego još jednu godinu išao od vrata do vrata tražeći subvencije koje ionako dobijaju samo ‘odabrani’”, kaže jedan proizvođač s prostora srednje Bosne.

Mentalitet potrošača: Zašto je “uvozno” i dalje sinonim za kvalitet?

Jedan od ključnih faktora stagnacije domaće proizvodnje leži i u potrošačkom mentalitetu. Godinama njegovan narativ da je “strano bolje” ostavio je dubok trag. Iako su brojni domaći proizvodi kvalitetniji i često jeftiniji, potrošači ih zaobilaze u korist poznatih stranih brendova.

Uvozna robna marka, lijepo upakovana, uz marketinški slogan na stranom jeziku, često se percipira kao kvalitetnija – iako to nije nužno tačno.

Gdje je država u svemu tome?

Institucije vlasti često deklarativno govore o podršci domaćem, ali konkretne mjere rijetko prate riječi. Nedostatak dugoročnih strategija, koordinacije između entiteta, slab plasman domaćih proizvoda u javne ustanove (škole, bolnice, javne kuhinje) – samo su neki od problema.

U mnogim evropskim zemljama postoji praksa “javne nabavke s domaćim prioritetom”. Kod nas, domaći proizvođači rijetko dolaze u tu privilegovanu poziciju.

Postoji li izlaz?

Da. Ali samo ako svi akteri – potrošači, proizvođači i institucije – shvate svoju ulogu.

1. Edukacija potrošača

Kupovina domaćeg ne treba biti samo patriotski čin – već racionalna odluka. Kupovinom domaćih proizvoda jačamo lokalnu ekonomiju, čuvamo radna mjesta i smanjujemo ovisnost o uvozu.

2. Jačanje podrške domaćoj proizvodnji

Potrebna je institucionalna reforma u sektoru podrške domaćoj proizvodnji. To uključuje porezne olakšice, subvencije za izvoz, ulaganja u modernizaciju i olakšavanje pristupa tržištu.

3. Medijska i društvena podrška

Mediji i influenseri mogu imati značajnu ulogu u promociji domaćih brendova. Kampanje poput “Kupujmo domaće” moraju dobiti novu dimenziju – kroz digitalne platforme, priče o uspješnim proizvođačima, i prezentaciju konkretnih koristi za zajednicu.

Zaključak: Vrijeme je za novi ekonomski patriotizam

Bosna i Hercegovina ima potencijal. Imamo zemlju, vodu, ljude, ideje – ali nemamo povjerenje u vlastiti sistem. Promjena počinje u radnjama, na policama, i u glavama ljudi. Ako želimo razvijenu, stabilnu ekonomiju, moramo postati zemlja koja proizvodi, a ne samo konzumira.

Jer svaka kupljena domaća jabuka, svaka podržana lokalna firma – korak je prema zdravijoj ekonomiji i sigurnijoj budućnosti.