Decembar je, iliti prosinac mjesec, kada tradicionalno ljuta bugojanska zima počne pokazivati svoje oštre ledene zube. Ni Nova godina kao najluđa i najduža noć u godini nije daleko pa se treba već užurbano kondiciono pripremati kako bi se uz veselje, mezetluke, pića i ostale ugodnosti koje idu uz to, sretno ispratila jedna stara i još radosnije dočekala druga nova godina u koju se uzdamo da će nam biti bolja i sretnija od prethodne. I tako iz godine u godinu ljudi se obmanjuju da će slijedeća biti ljepša od one prethodne, zaboravljajući da je baš ta ispraćena bila naša velika uzdanica u boljitak, i tako u nedogled varamo i sebe i druge, ali kao što kažu, nada, pa makar i lažna bila, nikada ne umire.

Ah, da ne zaboravimo objasniti ove kondicione prednovogodišnje pripreme su se sastojale od laganog ali stalnog povećavanja broja ispijenih rakijica, konjačića, pivica, čaša ili flaša vinca rumenoga a još ako se prethodno i popodi dobrim mezetlucima od suhovine (sušeno meso), eh, pa šta bi čovjek više od života i zatražio?

Dva-tri dana pred jednu, sada već davno zaboravljenu, bugojansku prednovogodišnju noć, odnekud se iz okolnih planina dovuče u sami grad žestoka snježna mećava te prekinu dotadašnji veliki minus od 20 stepeni ispod ništice. Zavija snježna bjelina čitavo Bugojno debelim zimskim ogrtačem i sav život kao da potpuno presahnu, a da ipak ima još uvijek živih ljudi, svjedočili su samo dimnjaci ili odžaci iz kojih se i bezbojni dim jedva izvlačio kroz guste nanose krupnih pahuljica veličine dječijih dlanića. Ma, sastavi se nebo i zemlja nepreglednom bijelom pustoši, što bi Vladimir Nazor rekao:

Vijavica vije, čovjeka ni vuka nije…

Saobraćaj prema Kupresu, Travniku i Prozoru je potpuno paralisan i dodatno su angažirana dva teška gredera, jedan iz tadašnjeg Građevinskog preduzeća „Gorica“ i drugi iz Šumskog privrednog preduzeća „Koprivnica“. Ne bijahu ni najmanje oduševljeni svojom zadaćom dva vozača (malo jača) što po ovom kijametu moraju se boriti sa moćnom, , razuzdanom nemani što potpuno bjesni kao da nikada neće prestati. Strašno je i pomisliti na raščišćavanje smetova snijega ponegdje viših i od tri metra, umjesto da sjedite zavaljeni u toplim kućama, uz najarcanu vatricu i čašicu čega žestokog u ruci, uživajući u toj romantičnoj bugojanskoj zimi, a i nova samo što nije. Ali šta bi, što se mora nije ni tako teško kako nam se u prvi mah učini. Međutim, ova romantika iz tople kuće iščezava čim morate izići napolje u zagrljaj debelog minusa i rojeva razigranih pahuljica što vam zakriljuju čitav vidik da ništa ne vidite, izuzev nepregledne bjeline.

I naravno, po takvoj salaukovini (1), čista ludost je uputiti se prema Koprivnici i Kupresu bez debelog kaputa, rukavica, dubokih čizama i bez barem jednog litrenjaka čuvene bugojanske žeste-šljivovice ili jabukovače jačine blizu 50 stupnjeva.

Prije nego što sjedoše u svoja moćna vozila, oni se kucnuše flašama, nazdraviše, potegnuše po dugi gutljaj, stresoše se iz temelja od žestine i ugodne vatre što ih iznutra iz stomaka zapahnu te krenuše u ledeno bespuće put Kupresa. Snažni strojevi stenjući zgrću gusti snijeg u stranu a njihovi gospodari su sve češće posezali za litrenjacima potapajući tako svoju tugu, strah i nezadovoljstvo zbog predstojećeg teškog posla da što prije pročiste cestu do Kupreških vrata. Od teškoga snijega i mašine su se zajampurile kao i njihovi upravljači, što od napora, što od popijene gromovnjače u ustima slatke a u stomaku grije, odnosno, peče. I poslije skoro 8 sati neprekidnoga i napornoga rada oni se napokon probiše do krajnjeg odredišta, do tunela, i sad im valja nazad prema Bugojnu jer iza tunela nije njihova briga i obaveza, a već im je skoro nestalo i rakije. Potegnuše posljednje gutljaje, stresoše se od njene žestine kad im doprije do stomaka, i jedan od njih pijanim glasom, zaplićući jezikom reče:

– Znaš šta, jarane, trkat ćemo se grederima do kafane u Poriču, ko posljednji stigne, plaća mezu i piće za čitavu noć.

Ovaj suludi prijedlog bijaše prihvaćen sa oduševljenjem, teturajući se, nekako dospješe do kabina, naglo dodaše gas i malo turirajući motore kao na pravim automobilskim trkama te u gotovo isti tren obrušiše se glomazni strojevi niz Koprivničku padinu put zapretanog i zavijanog Bugojna. Ova strmoglava, prevojska cesta prepuna oštrih krivina kao savijeni lakat pod 90 stepeni, opasna je i usred ljeta, a kamoli zimi kad je okovana ledom i pokrivena snijegom, uska, sa noštvom ambisa od kojih vas dijeli samo trenutak nepažnje i već vas nema među živima. Eh, pa sada pokušajte zamisliti kako je to izgledalo za savladati teškim mašinama nenamijenjene za trke, već za naporne radove, njihovu visinu od skoro 4 metra, tromu težinu od 5-6 tona čelika, klizavost pod točkovima ispod kojih se snijeg migolji i točkovi nekontrolisano proklizuju i zanose na suprotnu stranu od željene, i iznad svega, dvojicu, skoro mortus pijanih vozača koji uz vrisku pritiskuju gas do daske, padajući u svojevrsni delirijum od popijenog alkohola i blizine smrti što ih vreba iza svake okuke gdje se njihova vozila opasno naginju i prokližu do same ivice propasti što ih gladno priziva u svoja ždrijela, ali ne znaju dvije pijane glave za strah i pogibeljnost u koje srljaju svakim metrom pređenoga bijeloga puta niz strminu ka Bugojnu. Dvije zahuktale čelične zvijeri reže kao dva prepotopna čudovišta ispred kojih pršti snijeg na sve strane, opasno se trkači približavaju jedan drugome međusobno se prestižući, sustižući i preopasno naginjući do prevrtanja ili međusobnog sudara, ali nijedan ne popušta i ne smanjuje brzinu pritiskujući gas do daske, uprkos gnjevnim protestima motora nenaviklim na nešto ovakvo. Sve je bilo praćeno razuzdanim pijanim smijehom, podvriskivanjem kao da su u svadbi pa je sve prožeto međusobnim zadijevanjem:

– Hah, šta je jarane, zar nemoš nimalo brže potjerati tu svoju grdosiju i krntiju –.jedva se čuju njihovi glasovi od brektanja razuzdanih motora.

Čak i vite jele i prkosni borovi proviriše ispod snježnih nanosa koji zatrpaše njihove krošnje, samo da vide to čudo neviđeno – suludu trku pijanog dvojca vozača gredera što se pogibeljnom brzinom obrušavaju niz snježnu padinu dozivajući crnoga vraga da ih sa sobom odnese u nepovrat.

Ali ne, popijena rakija vozače sve više uzima pod svoje, čini ih još smjelijim, tj. luđim. I tako lete dva teška gredera kao luda po klizavoj cesti, pršti nagaženi snijeg oko njih, hukte pregrijane mašine kao dva diva što progone neki svoj plijen unaprijed se sladeći slasnim ulovom kada ga sustignu.

Sva sreća pa ne bijaše nijednoga vozila iz pravca Bugojna jer bi ga dva sumanuta trkača zbrisala sa svoga puta kao prhku bijelu pahuljicu, a da ih je opet ko posmatrao sa bezbjedne daljine, istog bi trenutka posijedio gledajući ovu nesvakidašnju utrku zimsku, i to teškim grederima sa pijanim vozačima što se obrušavaju niz sleđenu padinu kao dvije ogromne, kotrljajuće stijene što sve pred sobom brišu ako im se nađe na putu.

I, napokon, poslije svega pola sata, a u jednom komadu, grederi i njihovi vozači gotovo u isti tren zaustaviše se ispred kafane „Borik“ u Poriču, gdje je bio cilj ovog zimskog utrkivanja sa smrću dvojice veselih Bugojanaca okupanih znojem i podrhtavajući od zakocijenjenog smijeha, blizine smrtonosne opasnosti, nesigurnim, drhtavim nogama iskobeljaše se iz svojih visokih kabina šaleći se sa svojom ludošću čije pogibelji će postati svjesni tek sutradan ujutro ili tek prekosutra, pošto im predstoji duga noć a oni su već pripremljeni za dočikanje Nove godine koja im stiže za svega 48 sati, i možda se otrijezne tek dogodine, u pravom svjetlu sagledaju šta su uradili, na svu njihovu sreću, bez tragičnih posljedica (kako kažu – pijane i lude i Bog čuva a sreća služi).

I doista je naša bugojanska gromovnjača rakija moćna jer tjera čovjeka da čini prava čuda ili gluposti od kojih bi im se kosa dizala na glavi dok si trijezni i pri samoj pomisli na budalaštinu čiju pogibeljnu opasnost zamagljuje i prezire pijana, tvrdoglava bosanska glava.

Bugojno, 06.07.2004.                                                                                 Viktor Dundović