Dok istražujem podatke o femicidu i nasilju nad ženama na Zapadnom Balkanu, u pozadini, kroz prozor, iz parkiranog automobila dopiru stihovi neke pjesme. Zvuk je intenzivan pa sam prisiljena da obratim pažnju, iako mi je pjesma nepoznata, a ni muzika mi ne godi uhu. U nevjerici, pretražujem to sto sam čula i pronalazim stihove pjesme, koju neko, u automobilu uporno „vraća“: Udari me jako, da me zaboli / Možda se i nismo baš uvek voleli / Sutra biće bolje, veruj mi / Udari, da vidiš od čega sam / Stvorena za tebe, kao stena sam / Idealno tvoja cela sam…

   Ustajem, pogledam kroz prozor, i u tom trenutku, iz „bijesnog“ automobila izlazi žena, s pokretima koji asociraju na brisanje suza. Automobil naglo kreće i dalje se čuje: … udari me jako da me zaboli…
Situacija „filmska“, ali igrom slučaja, dešava se u trenutku kada tražim podatke o femicidu i potiče na razmišljanje koliko muzika, sveprisutna u našim životima, utiče na formiranje društva, stavova, razmišljanja.
Statistika neumoljiva, broj ubijenih žena na Zapadnom Balkanu tragično raste. Danas se skoro svake sedmice ubija jedna žena na Zapadnom Balkanu, pišu Alex Chen i Tanja Domi sa Euronewsa, u jednom od tekstova iz 2024. godine. Prema podacima nevladinih organizacija, godišnje u prosjeku je ubijeno 10 žena u zločinu femicida u BiH. Samo u 2024. godini ubijeno je 12 žena. Više od 430 žena u Srbiji ubijeno je u porodičnom nasilju u proteklih 14 godina, prenosi Radio Slobodna Evropa. Policiji Kosova je tokom 2024. prijavljeno 2.959 slučajeva nasilja. Femicid je problem svih žena na Kosovu, bez obzira iz koje zajednice dolaze, napominju iz nevladinog sektora.
Najnesigurnije mjesto za ženu često je upravo njen dom, jer podaci pokazuju da je više od polovine žena (54,68%) ubijeno u kući ili stanu u kojem su živjele s partnerom ili drugom osobom koja ih je ubila. Preko 50% žrtava femicida ubili su njihovi bračni ili vanbračni supružnici ili partneri, pokazuju istraživanja.
I dok čitam ove podatke, mene i dalje muče stihovi … „Udari me jako, da me zaboli…“, jer ako su na mene ostavili takav utisak, iako sam ih slučajno čula, šta je sa onima koji svakodnevno slušaju, pjevaju ovakve i slične pjesme? Posebno šta je s djecom i mladima, koji su izloženi ovakvim sadržajima svakodnevno?
Poznato je da je muzika jedno od sredstava za formiranje i održavanje grupnog identiteta. Kroz muziku, pojedinci se mogu identifikovati sa određenim vrijednostima, ideologijama ili subkulturama, što može direktno uticati na formiranje njihovih stavova. Tekstovi pjesama mogu direktno prenositi stavove i vrijednosti. Posebno kod mlađih generacija, popularna muzika može imati značajan uticaj na formiranje ličnosti i stavova o različitim društvenim pitanjima, kao što su uloge polova, međuljudski odnosi ili društvene norme. Iako je „propagiranje“ nasilja prisutno u gotovo svim muzičkim žanrovima, istraživanja pokazuju da je turbo folk, iako u današnje vrijeme to čini drugačije i nešto suptilnije, od početka bio poligon za „normalizaciju nasilja“ – pozivanje na nasilje, slušanje toga, pjevanje o tome, postaje „normalno“ stotinama ljudi u publici koji se pritom zabavljaju. Suptilno, kroz pjesme određen oblik ponašanja postaje opšteprihvaćen u društvu, pa mu se često daju karakteristike poželjnog, „cool“ ponašanja, čak simpatičnog, zabavnog, a bez usmjeravanja pažnje na njegove posljedice.
Potvrđuje to i psiholog Nermina Vehabović-Rudež
-Kada se rodimo, mi svjetonazor, odnosno vrijednosti i uvjerenja učimo kroz socijalizaciju i odgoj. Nama se to prikazuje pomoću odgojnih metoda, pratimo roditelje, porodičnu situaciju, kroz školu, i naravno preko medija, društva i šire zajednice jer je sve nekako povezano sa čovjekom. Jako je bitno čime smo okruženi u životu, jer iz toga ide taj svjetonazor, odnosno uvjerenja, a iz uvjerenja idu naša ponašanja prema sebi i prema drugima. Čitav proces učenja da ne živim u nasilničkoj vezi, kao i da nisam žrtva nasilja, kao i da prestanem biti nasilan je zapravo proces mijenjanja uvjerenja i pogleda na sebe i druge, tako da uticaj koji se dešava preko muzike svakako ima svoj dio. Samo je pitanje sada koliko odrasli slušaju tekstove ili im dotiču one njihove rane, pa se nekako poistovjećuju. Ne vjerujem da mijenjaju svoje mišljenje zahvaljujući tekstovima. Međutim, kada su u pitanju mladi ljudi i djeca, oni to slušajući mogu da kreiraju svoj pogled na svijet, na okolnosti na ljude, na sebe. Dakle, kroz turbo folk muziku imate droge, alkohol, seks, nasilje, koje na neki način ide „ispod radara“. Mladi, često djeca pjevuše te pjesme, a ne znaju, nisu duboko ušla u to šta se tu govori. I, recimo, imate kroz spotove koje oni također prate na youtube, demonstraciju samopovređivanja, međusobnog povređivanja i tih tekstova koji, na neki način, vrlo suptilno, neprimjetno mogu da formiraju stavove i rodno zasnovano nasilje – ističe Vehabović-Rudež.
Nema sumnje, ovaj muzički žanr je duboko ukorijenjen na području Zapadnog Balkana. Ali, da li smo spremni da se suočimo s tamnijom stranom, onom koja se krije u stihovima i spotovima, a koja oblikuje percepciju žena i, zabrinjavajuće, može indirektno doprinijeti normalizaciji nasilja? Lako je opisati turbo folk kao ‘samo zabavu’ ili ‘muziku za opuštanje’. Ipak, muzika je moćan medij, a stihovi i vizuelni prikazi koji dominiraju ovim žanrom često šalju poruke koje su daleko od bezazlenih. Posebno kada je riječ o prikazu žena – od objekata požude do vlasništva – i kako takva prezentacija, nažalost, može uticati na percepciju nasilja nad ženama.
– I tekstopisci idu iz onoga što „dira“ čovjeka, iz emocije, a taj osjećaj potlačenog, ucviljenog, žene koja će sve uraditi za voljenog muškarca je duboko patrijarhalno, izvučeno iz nekog davnog vremena. Na nesreću, mi i danas nosimo ta uvjerenja. Možete čuti i žene koje su visokoobrazovane, da su savremene u mnogim pogledima, ali da imaju ta patrijarhalna uvjerenja muško-ženskih odnosa, koja su duboko ukorijenjena. Jer, žena i dan danas vjeruje, da je na neki način odgovorna za brak i porodicu, ali samo ona, da je ona na neki način odgovorna da usreći muškarca. Odatle ide materijal za onog tekstopisca koji hoće tamo da dodirne taj emocionalni dio kod čovjeka. Evo, ja sve radim za tebe, evo ja padam na koljena i sad ti možeš raditi od mene šta hoćeš, tvoja ću biti robinja i time pokazuje svoju ljubav. Znači, mi moramo mijenjati uvjerenja i način na koji se ljubav pokazuje. Često o tome pričam na terapiji sa svojim klijenticama i klijentima, da li je zapravo ljubomora ili podređeni stav, način na koji mi zapravo pokazujemo ljubav, je li to adekvatno ili smo samo slijepo pratili obrasce, i lijepili ih po sebi, pa ih onda emitujemo ne razmišljajući o tome je li to ima smisla ili nema smisla – ističe Vehabović-Rudež.

   – I kada se objavljuju određene priče o ženama koje su patile, pogledajte objave na facebook, na društvenim mrežama, kako žena protiv žene piše, kako je osuđuje. Čim ti malo pokažeš stav, tebe ove što su, na neki način patrijarhalne i koje se ne smiju ili ne znaju izvući iz toga, osuđuju druge žene što se ne povinuju tome što željenom muškarcu treba. Žene pjevaju i ne razmišljaju o tome. Bitno je da se dodirne taj emocionalni dio, ali tužno da onda mi imamo generacije, mlade, znači XXI vijek, koje vjeruju da je to tako okay. Znači, moje djevojčice, djevojke koje su u terapiji iz nekih drugih razloga, kada ih pitam o emocionalnoj vezi koju imaju, one se uvijek ušute. Kada ja pričam o načinu na koji se voli, jer one su zapravo vrlo često žrtve kontrole momaka, kontrole načina oblačenja, da mora staviti gdje je lokacija, da se ne smije družiti, da su sve drugarice protiv nje, znači vi to imate već izraženo kod mladih i ona kad čuje tu pjesmu, nju to dodirne, jer „evo baš potrefi mene“ u mojoj životnoj etapi. Ja sam napravila jedan priručnik. Zove se „Ženoteka“ u kojem je 77 rečenica koje potiču iz uvjerenja o ženama, a zapravo su usmjerene za odgoj i dječaka i djevojčica, kako da poštujem sebe i kako da me drugi poštuju, kako se zapravo svo nasilje zasniva na tome da moramo žene ali i druge učiti kako da sebe štite, kako da prepoznaju granice, kako ti emitovani načini preko pjesama, filmova, skečeva i ostalog, nisu oni koji su ispravni i ne znači da su dobri. Mi to moramo učiti. I nasilnik je negdje, možda bio neka žrtva nasilja, posmatrač nasilne veze oca i majke ili je neko mučio njega lično. To je vrlo složena tema, izađe na površinu putem pjesme, svi pjevuše, svima se sviđa ritam. Ja često slušam muziku koja se meni sviđa, ne zato što sam pročitala tekst, uopšte ne slušam tekst, slušam ritam, i to je dosta prisutno kod odraslih, recimo. Međutim, kod mladih bi moglo biti poistovjećivanje, kod tinejdžera poistovjećivanje, negdje pražnjenje, negdje osjećaj da ti trebaš biti robinja ili žena piše – dala sam ti se, sve uzmi od mene. To je složeno pitanje, ali se, evo odobrava i često je i kod humorističkog odmaka na te tekstove, primjetno puno seksizma, puno nasilnih obrazaca i nepoštovanja žene prema samoj sebi. Dakle, suština međuljudskih odnosa jeste da cijenim sebe i cijenim drugog.
Mladi podsvjesno usvajaju poruke pjesama, to se urezuje i postaje normalnost i odjednom je sasvim normalno da recimo pjevaš pjesmu “robinja sam tvoja”… To su ti suptilni načini (putem muzike), zato i jeste važno da se zna šta djeca gledaju i slušaju na tik-toku, ko su im prijatelji, ne zato što su ljudi pogrešni, nego što svašta mogu izvući iz tih, tuđih uvjerenja i uzeti ih sebi. Neće biti pogrešno ako mi, odrasli poslušamo pjesmu, ako ja imam stav prema tome što sam čula. Neka pjeva šta ko hoće, ali ako je to široko prihvaćeno, bez analize, bez da se razmišlja o čemu pjevamo, onda smo mi u problemu – poručuje psiholog Nermina Vehabović-Rudež.
Važno je još jednom naglasiti i da se problematični stihovi ne nalaze isključivo u turbofolku, već se mogu naći i u nekim starijim narodnim, pa čak i pop-rock pjesmama, filmovima. Medjutim, turbo folk se često ističe zbog konzistentnosti i prenaglašenosti određenih obrazaca.

Rambo Amadeus, prvi je dao ime ovom muzičkom pravcu, devedesetih godina.
– Prije svega svaka muzika, i ona dobra i ona loša, nije uzrok stanja u društvu, nego njegova direktna posljedica. Uzroke neukusa treba tražiti u primitivizmu, neobrazovanju, korumpiranosti, koje su opet posljedica negativne selekcije, kako u medijima tako i u čitavom društvu… Takođe, autori i izvođači popularne muzike se prilagođavaju ukusu većine, od puno napisanih, snimljenih i izvedenih pjesama hitovi naposljetku budu one pjesme koje publici najviše “legnu“, pa za sve ono što što bi moglo biti i štetno po konzumente a izrečeno je u pjesmama, možemo reći da je po ukusu većine, koliko nam god to bilo čudno.
Autori i izvodjači popularne muzike se dakle, ponašaju isključivo tržišno, gledaju gdje je profit, naravno čast izuzecima koji razumiju odgovornost koju nosi javno izrečena riječ.
Naposljetku, termin “turbo folk“ ne odnosi se samo na muziku, nego je osmišljeno da označava kompleksniji društveni fenomen, nekritičku upotrebu tehnologije. Dakle, sva estradna tehnologija, od moćnih ozvučenja, zvučnih i svjetlosnih efekata, pirotehnike, megalomanske produkcije, kostima, stajlinga i marketinga koji uglavnom služe da nekom sasvim estetski i etički upitnom, i mnogim slučajevima štetnom i zaglupljujućem sadržaju omogući sva spoljna obilježja uspješnosti i kvaliteta.
Ali i u drugim branšama je slično – proizvođači automobila ili čamaca, u ambijentu ekološke krize proizvode sve jača, moćnija vozila i plovila, hiljade tona nafte se protura kroz niklovane auspuhe, nekritički se upotrebljava tehnologija da bi mušterija stekao osjećaj moći i uspjeha.
Razmetanje, luksuz i kič kao u vrijeme Luja XIV, pornografski i potrošački senzibilitet uz temeljno fizičko i mentalno zagađenje okoline odlika su ove epohe. Dakle, turbo folk je očigledno obilježje epohe, i potrebne su opsežne društvene promjene da bi se tu nešto promijenilo. Ovo što gledamo danas je zapravo rukopis liberalnog kapitalizma, gdje je zapravo sve što donosi profit ne samo dozvoljeno nego i poželjno.
Kad svijet počne bukvalno da se davi u sopstvenim govnima, društvo će biti prinuđeno da promijeni pravila i principe, u suprotnom će nas planeta Zemlja otresti sa sebe kao konj dosadnu muvu – komentariše Rambo Amadeus ( 27. april 2025.)

   Odnos između turbo folka i nasilja nad ženama je složen i često se o tome diskutuje, pri čemu se iznose različiti stavovi. Iako ne postoji direktna uzročno-posljedična veza, mnogi kritičari i istraživanja ukazuju na to da turbo folk, kao kulturni fenomen, često reproducira i normalizira određene vrijednosti i rodne uloge koje mogu indirektno doprinijeti mizoginiji i nasilju nad ženama.

Sličnog mišljenja je i Stefan Simić, književnik i sociolog iz Beograda.
– Žena se u tim pesmama tretira kao varalica, veštica, kurva ili trofej, retko gde je samo kao žena. Emocionalno nestabilni ljudi šalju, i traže, takve poruke.
Žena je u tekstovima često izvor problema, a muškarac “žrtva” koja pije, bije i lomi.
Što se žena više degradira, muška bol je opravdanija. Muškarac je ranjeni junak, žena manipulator.
Akcenat je na patološkim odnosima – kontrola, ucena, preterana zavisnost. Nema sredine. Sve mora da bude – čaše lomim, ruke mi krvave.
Žena nije žena, nego uzrok greha, ali ni muškarac nije muškarac, nego nesnađeni nesretnik. Takva muzika ne oslobađa nego podstiče rodne stereotipe.
Pesme potvrđuju mušku snagu i moć kroz žensko poniženje. Sve što odudara od tradicionalne pokorne žene – u pesmama je pretnja.
Turbo folk je model koji obezvređuje ženu, njeno dostojanstvo, neke žene toga nisu svesne, i prepuštaju se tome, a neke se vrlo jasno ograde, jer ne žele da budu ponižavane.
Ne reaguju sve isto, neke frustrira, neke opušta, nekima je svejedno – naglašava Simić.
Ne sporeći pravo na izbor, ipak dok pjevušite, slušate, cupkate nogom, plešete, pijete, plačete ili se smijete uz muziku, obratite pažnju i na tekstove, jer i riječ može biti ubojita.