Postoje gradovi koje vrijeme ne može umoriti. Gradovi koji su stajali uspravno dok su se njihovi temelji tresli od granata, dok su ulice bile prekrivene tišinom straha i hrabrošću običnog čovjeka. Bugojno je bio jedan od tih gradova. Grad koji je izabrao dostojanstvo, kada mu je ponuđena propast. Grad koji se nije predavao, ni kad su mnogi mislili da hoće.

U mahalskim sokacima i uskim ulicama centrom grada, rodio se otpor. Nije to bio otpor iz vojne literature. Bio je to otpor iz srca – otpor koji se rađa kad ti neko pokuša oteti dom, ime, djetinjstvo tvoje djece.

Bugojno je izgubilo mnogo. Više od 300 šehida, ranjenih i zarobljenih. Porušene kuće, prekinute mladosti, neispričane ljubavi. Ali ono što nije izgubilo – to je duša. Ona nepokolebljiva, što i danas odzvanja kroz vapaje ezana, kroz smijeh djece u dvorištima, kroz pjesmu radija koji i dalje pamti.

Na Dan Armije RBiH, grad šuti. Ne zbog zaborava, već zbog poštovanja. Šuti nad mezarima, šuti pred školama koje su obnovljene. U toj tišini – sve je rečeno.

Bugojno ne traži slavu. Bugojno traži istinu, pamćenje i dostojanstvo. Da se zna – da su postojali ljudi koji nisu znali izdati. Koji su birali da se bore, ne za teritoriju, već za pravo na ime, vjeru, dostojanstvo, porodicu.

I zato, Bugojno ostaje. Ne kao rana, već kao ponos. Grad koji je bio na liniji otpora, ali nikad na liniji predaje.