Stipo Ledić „DNEVNIK“

HKD Napredak, Podružnica Bugojno, 2024.

Promocija knjige, 21.12.2024. u 14,00 sati – HKD Napredak, podružnica Bugojno

Recenzija: Vahida Durakovića

Dnevnik umjetnika o klesanju, rezbarenju, brušenju…

Od 1974. do 1990. godine održano je devet Bugojanskih likovnih bijenala. Stipo Ledić je sa skulpturamasudjelovao osam puta. Dva puta je dobio Otkupnu nagradu Bijenala, za „Portret djevojčice“ 1980. i za „Pralju s prakljačom“ 1988. godine. U to vrijeme Bugojno je bio grad u ekspanziji u svakom smislu: industrijskom, kulturnom, infrastrukturnom, političkom, a možemo reći i intelektualnom. Jedan od značajnijih kulturno-umjetničkih festivala bio je Bijenale s likovnim velikanima koji su tada živjeli u Bugojnu ili su bili porijeklom Bugojanci: Petar Waldegg, Stipo Ledić, Ljupko i Verica Antunović, Hazim Ćišić, Nedeljko Antonović, Planinka Mikulić, Jasmin Brica, Nikola Ivač, Mirko Bratić, Mulo Agić, Davorin Briševac, Zvonimir Fontana (Gornji Vakuf – Uskoplje)… Za tih deset godina radovi s Bijenala, kao kolektivna izložba, predstavljeni su i u: Tuzli, Mostaru, Zenici, Sarajevu, Banjoj Luci, Jajcu, Titovu Užicu i Brčkom, što svjedoči o aktivnoj i uglednoj likovnoj sceni u Bugojnu, priznatoj i u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.

Pored Bijenala, drugi aktivni likovni (kiparski) život odvijao se na ulicama i trgovima grada. Jedini akter tih aktivnosti bio je kipar Ledić. Iz dana u dan kreirao je skulpture po gradu: „Dječak i djevojčica“ (Lamele), „Spomenik kulturi i sportu“ (plato KSC Bugojno), „Djevojka sa amforom (kupačica)“ (plato zgrade Gorice), „Streljanje rodoljuba“ (ispred Policijske stanice Bugojno), „Čovjek redi kožu“ (ispred Kožare Bugojno), „Mladenci“ (ispred hotela Kalin), fontanu u „Božijoj bašti“…

Za direktora KSC Bugojno imenovan sam krajem 2006. godine. Jedan od prvih ciljeva mi je bio obnova Bijenala. Kontaktirao sam mnoge likovne umjetnike ratom rasute po svijetu. Bijenale je obnovljeno 2008. godine. U to vrijeme sam kontaktirao i Ledića, koji je tada živio u Zagrebu. Uskoro je došao u Bugojno.

Bilo je ljeto, sjedili smo u bašti „Hollywooda“. Tri sata mi je pričao, zanesen kao malo dijete, o kamenu i skulpturama. U jednom trenutku spomenuo je da su u njegovoj radionici u krugu Gorice ostale neke skulpture. Sjeli smo u auto i odvezli se do kruga Gorice. Privatizacija je učinila svoje. Na kapiji nema nikoga. Prozori na objektima porazbijani. Objekti devastirani, željezo potrgano i odvezeno na otpad.

Kroz taj opći nered, jedva smo došli autom do Stipine radionice koju često pominje u Dnevniku. Vrata su bila poluotvorena. Stipo je nježno batao po prostoriji s prevrnutim stalažama i razbacanim dijelovima kamena, gipsa i starog alata. U tom neredu, zateklismo skulpture: „Pralja s prakljačom“ (u granitnoj obradi i kao gipsani model), „Streljanje rodoljuba“ (gipsani model, originalna skulptura ispred Policijske stanice Bugojno uništena jetokom rata), gipsani model fontane za skulpturu „Dječak i djevojčica“ i gipsani model skulpture djevojke u prirodnoj veličini (nepoznat naziv) – napostolju skulpture ispisano je „Evo mene, ime mi je voda“.

Na moje pitanje: „Čije su sada ove skulpture?“, Stipo je odgovorio: „Ne znam, moje nisu, meni je Urbanizam dao platu“.

Nazvao sam Macolu (Mirzah Hadžiabdić), vlasnika kamenorezačke radnje. Za pola sata, Macola je, uvijek spreman na akciju za javno dobro, bio ispred radionice s dizalicom i kamionom. Skulpture smo prevezli do KSC Bugojno i smjestili u Hol. Nazvao sam načelnika Hasana Ajkunića i rekao mu da sam iz kruga Gorice „ukrao“ navedene skulpture i smjestio ih u Hol KSC. Ako mu se ko bude žalio, da zna da ja stojim iza te „krađe“. Niko se nikad nije žalio, nadam se da neće ni nakon ovog teksta.

Sljedećeg dana sa Stipom sam posjetio njegovu kuću u Poriču. U prizemlju je bio veliki broj skulptura, skica i radova u svim kiparskim formama i vrstama materijala. Posjetili smo i „šupu“, malu radionicu gdje je on kreirao manje skulpture.

Zahvaljujući angažmanu predsjednice HKD Napredak, podružnice Bugojno, Dubravke Vukadin, navedeni radovi su 2024. preneseni u prostorije Napretka Bugojno uz saglasnost članova porodice Stipe Ledića. Retrospektivna izložba skulptura i radova Ledića, otvorena je 11. juna 2024. godine u prostorijama Napretka. Bio sam fasciniran brojem radova, skulptura, skica-skulptura i sa zadovoljstvom se obratio na otvaranju izložbe. Tom prilikom sam istakao, a i sada naglašavam, da je navedena kolekcija radova Ledića neprocjenjiva za značaj kulturne baštine Bugojna i Bosne i Hercegovine.

Krajem septembra, 2024. dobio sam rukopis „Dnevnik“ Stipe Ledića. Čitajući Dnevnik upoznao sam se s mnogim detaljima o njegovoj borbi za svoje i naše, bugojanske skulpture.

Očigledno je da je Dnevnik pisan bez ikakve ambicije da jednog dana bude objavljen. Sveden je na minimalističke zapise. A primjetan je i ritualni karakter umjetnikove svakodnevnice sačinjen od: dolaska u radionicu – loženja vatre i pijenje kafe ili čaja – odlaska na razgovor sa direktorom – borba sa administracijom oko nabavke alata i materijala – odlaska s tačkama i alatom na obrađivanje skulptura – te povremeni odlasci u Jablanicu zbog nabavke kamena ili u Zagreb u ljevaonicu umjetnina.

Ritual počinje sljedećim ili sličnim zapisom: „Došao u 6 i 20 te prvo peć očistio i vatru naložio, skuhao čaj i kafu. Hladno je i slabo peć ugrije ovoliku šuplju prostoriju.“ Pomenuta prostorija je njegova radionica u krugu Gorice. Iz navedenog, primjetno je da kipar Ledić nema pomoćnog radnika i da sve radi sam. Tako da kroz opis svakodnevnih radnji dominiraju glagoli: klesao, bušio, diljao, rezao, brusio, slomio, obrađivao, špicao, punktirao, modelirao, montirao, turpijao, šmirglao…

Autor ne komentariše radove niti ih valorizira, ponekad samo navodi dorađivanje, prepravke, lomljavinu ili pucanje gipsanih modela. Kroz akcentiranje glagola vidljivo je da je Ledić, ako ga posmatramo sa strane, prije svega jedan fizički radnik, dobrim dijelom prepušten sam sebi i svojim skulpturama.

Čemu svjedoči i sljedeća Stipina bilješka: „… a u 11 i 20h došao ugalj 3t. Istovario pred barakom. Ja raščistio prostor i ubacio sve ručno, bio gotov u 13h i 50¢. Umorio se jer sam ga u vanljigu“ nosio, dizao visoko u ¼ barake 3mx3,5m.“

Ili bilješka borbe sa administracijom: „Ujutro u 8h otišao u R.O. GORICA te kod direktora OUR-a Građenje Ante Juričevića. On me sreo i rekao da ide na sud a da ja dođem za 1h, ali poslje Ja došao i čekao te otišao kod direktora R.O. GORICA Pere Markovića, ali on me poslao direktoru Zdravku Kovačeviću, a on zauzet šalje me direktoru Nevenki Džaja. Finansije nisu rješene, treba sastanak ponovo. Ja otišao poslje u urbanizam, ali direktor Vinko ing Crnčević na vojnoj obuci tri dana. Slavko ing. Mršo galami da ja nemam veze satim…“

I upravo ta borba, kao i druge pomenute pikanterije u Dnevniku, značajan su dokument o jednom umjetniku u jednom vremenu.

U prilog tome idu i uzgredne napomene: išao na sastanak radničkog savjeta; platio struju da mi je ne isključe; imao sastanak sa direktorom; zašio rukav kombinezona; bio na ručku sa Kokanom; bio na sastanku Odbora za kulturu na nivou općine;u 15 i 30 autobusom iz Rovne došli u Bugojno, mokri i blatnjavi;imao sastanak sa predsjednikom SUBNOR-a; modelirao formu jednu kao tri luka okomito ili 3 rebra zajedno, simbol “bratstva i jedinstva“.

Iako Dnevnik Stipe Ledića predstavlja trivijalno navođenje njegovih zadataka, radnji i aktivnosti, s vremenskim otklonom, Dnevnik je dokument o jednom umjetniku, dokument o jednom vremenu i dokument o kreiranju i nastajanju najznačajnijih skulptura u Bugojnu pored kojih svaki dan prolazimo. Iz tih trivijalnih navoda osvijetljeni su mnogi nepoznati podaci o bugojanskim skulpturama što sutra može biti od velike koristi u istraživanju umjetničkog stvaralaštva Stipe Ledića ili pisanju monografije o njegovim radovima, ili pisanju neke monografije o Bugojnu (turističke, historijske itd.)

Iz tih razloga smatram da je objavljivanje Dnevnika Stipe Ledića značajan poduhvat i bitna dopuna kolekcije radova Stipe Ledića u vlasništvu Napretka.

Vahid Durković