Ne, vi niste “dijaspora”. Vi niste samo broj u statistici iseljenih, niste samo kolona vozila koja prelazi granicu u julu, niste samo strani akcent ili drugi pasoš. Vi ste mnogo više od toga. Vi ste naša braća, naše sestre, naši rođaci, naši komšije, naši prijatelji iz djetinjstva, naši saborci uspomene koje ne blijede. Vi ste srce koje kuca s obje strane granice, vi ste duša koja nikada nije napustila ovu zemlju, bez obzira na to gdje vas je život odveo.

Svako vaše vraćanje kući, svaki dolazak, svaka suza radosnica kad zagrlite majku, kad poljubite djedovu ruku, kad stanete pred mezar oca, kad protrčite kroz svoju mahalu – to je praznik. To nije obična posjeta, to je povratak onome što ste u srcu oduvijek čuvali: povratak domovini.

Možda vam ime više ne izgovaraju s istim naglaskom. Možda više ne poznajete imena svih koji sjede ispred trgovine ili vode priču u kafani. Ali vaša duša zna. Ona se rasplače pred pogledom na rodnu kuću, uzdrhti na miris domaće pite, osmijehne kad začuje prvi ezan iz obližnje džamije ili crkveno zvono koje zvoni kao i prije dvadeset ljeta. Duša pamti, čak i kad pamet zaboravi.

A ovdje – ovdje vas čekaju. Možda ne svi jednako glasno, možda ne svi s istim razumijevanjem, ali čekaju. Jer vaš dolazak oživi čaršiju. Donesete radost djeci, poklone bez obaveze, osmijehe koji traju. Donesete priče o nekim dalekim zemljama, ali i tihu čežnju za onim što ste morali ostaviti. U vašem pogledu ima nostalgije i ponosa, tuge i snage. I svaka vaša marka ostavljena u prodavnici, u restoranu, u zavičajnom projektu – nije milostinja, već znak ljubavi prema zemlji koju nikada niste zaboravili.

Ne, vi niste “stranci”! Vi niste “dijaspora”! Vi ste oni koji su, kad je bilo najteže, uplaćivali novac za obnovu škole, za liječenje djeteta, za kupovinu mašine u lokalnom domu zdravlja. Vi ste ti koji pomažete izdaleka, koji nikada niste okrenuli leđa svom zavičaju.

Vaša borba nije bila laka. Gradili ste nove živote po tuđim državama, učili jezike, počinjali od nule, nosili nostalgiju kao dodatni teret na leđima. I opet, i uprkos svemu – vratili ste se. I uvijek se vraćate. Ako ne tijelom, onda srcem. Ako ne sad, onda kad za to dođe trenutak.

Mi vas dočekujemo raširenih ruku. Ne samo kao goste, već kao dio nas. Kao one koji su samo fizički bili daleko, a dušom ostali blizu. Oprostite ako vas nekad ne razumijemo, ako vam zavide, ako vam prebacuju. To su rane ovog naroda koji se i sam bori da ostane. Vi ste dokaz da se može – i ostati, i otići, i vratiti se, i pomoći, i ne zaboraviti.

Zato neka ovaj tekst bude više od riječi – neka bude poruka: dobrodošli kući! U vaše ulice, u vaša sela i gradove, u vaše džamije, crkve, dvorišta, u vaša sjećanja i naše svakodnevice. Vaš povratak nama je podsjetnik da nismo sami. Da nas ima. I da nas veže nešto što nijedna granica, pasoš, zakon ni akcenat ne može prekinuti – ljubav prema domovini.

Bosna i Hercegovina je vaša kuća. Bila je i ostala. I uvijek će vas čekati.