Otac Husejin je 11. aprila 1992. godine posljednji put vidio sina koji će konačni smiraj pronaći nakon 30 godina.Prisjetio se pada Srebrenice i rastanka od porodice. Ispričao je kako mu ni danas, nakon 30 godina, nije ništa lakše.

“Bio sam slobodan, imao sam slobodne dane. Radio sam u Zagrebu od 1988. godine. Došao sam kući i tako me zadesilo. Kad sam vidio da idu prema Zvorniku, ja sam četiri kilometara prošao. Rekao sam ženi da idemo svi u Zagreb, negdje ćemo se smjestiti. Žena je rekla gdje da napustim kuću, niko neće da napusti kuću pa makar bio i šator. Rekao sam da moram ići nazad, imao sam slobodne dane i morao sam se vratiti. Poveo sam starijeg sina, tražio sam da ide i on, ali žena je rekla ‘ko će me uslužiti ako nešto zatreba, kome da idem'”, ispričao je Avdić.

Za pronalazak posmrtnih ostataka sina Senajida, Husejin je saznao tek prošle godine – krajem devetog mjeseca kada su mu to saopćili u Tuzli.

“Javili su mi prošle godine da su našli. Oni su njega našli 2012. godine, imali su kćerkin broj i javili joj. Nije bilo kompletno tijelo. Pronađen je nedaleko od moje kuće, u Suljićima, na površini. Ni sada nije kompletirano tijelo. Lakše bi podnijeli 2012. godine da smo ga ukupali nego sada. Tada smo bili mlađi 12 godina i lakše bi podnijeli. Pronašli su dio lobanje, pokazali mi”, pričao je otac.

Husejin je ispričao i put kojim je Senajid išao.

“Moj sin i on su bili u blizini. Kada je počeo tenk da puca, oni su se razbježali. Sišli su u potok. Otišli su, niko se nije obazirao ni na koga”, rekao nam je.

Priča Husejin i kako se godinama nadao da je Senajid živ. Nadao se da će se jednog dana vratiti.

“Kćerka je tražila da se nađe kompletno tijelo. Rekli su joj koliko su pronašli i pitali da li želimo da ukopamo. Ona nam nije smjela reći. Ostatak nisu mogli pronaći. Kada smo obnavljali šehidske kartice, nakon 15 dana smo dobili izvještaj i nazvali su nas da nam kažu da nisu pronašli ništa drugo. Nemam brata, sestra mi je umrla, riješili smo da ukopamo”, ispričao je.

KLIX