Ko kroji pravila školskih takmičenja u BiH i zašto djeca iz većine kantona nemaju jednake šanse?

Takmičenjima znanja širom Bosne i Hercegovine, sve je očitiji obrazac koji ne možemo više ignorisati: učenici iz Kantona Sarajevo uživaju privilegije kakve ostala djeca u Federaciji BiH jednostavno nemaju. Nema veze je li riječ o geografiji, fizici, matematici, robotici ili bilo kojoj drugoj oblasti – pravila za jedne ne važe kao za druge.

Primjer? Takmičenja u Kantonu Sarajevo redovno se proglašavaju „federalnim“, iako u njima ne učestvuju učenici iz ostalih devet kantona. Bez organizovanog i transparentnog federalnog takmičenja – učenici iz Sarajeva direktno odlaze na državna ili međunarodna takmičenja, dok se djeci iz Travnika, Goražda, Bugojna, Bihaća, Mostara i drugih gradova – ni ne daje šansa da se dokažu.

Gdje je sistem? Gdje je jedinstvo? Gdje su institucije?

U državi koja se kune u jednakost i demokratske vrijednosti, školski sistem proizvodi nejednakost. Učenici se dijele po administrativnim crtama, a njihovo znanje se vrednuje ne prema rezultatima, već prema mjestu boravka.

Federalna takmičenja za jedne – iluzija za druge.
Dok fizičari i matematičari još uvijek imaju kakvu-takvu priliku na “pravim” federalnim takmičenjima, sve više izlaze na vidjelo primjeri koji ruše i tu iluziju. Tako je i profesorica Alma Bešić ukazala na poražavajući slučaj iz Fojnice: učenik SMŠ “Zijah Dizdarević” Mustafa Čeho osvojio je treće mjesto na federalnom takmičenju iz fizike, ali mu nije omogućeno da ide na državno takmičenje. Umjesto njega, na državno ide učenik koji je osvojio šesto mjesto, a dolazi – pogađate – iz Sarajeva. Ako ovo nije potvrda sistemske nepravde, šta jeste?

Ko odlučuje ko ide dalje? Ko provodi selekciju? Po kojim pravilima?

Zbunjujuća je i činjenica da se neka takmičenja (npr. iz informatike ili robotike) organizuju preko privatnih udruženja ili institucija, bez jasne kontrole i bez inkluzije javnih škola iz cijele zemlje. U praksi to znači da često ne idu najbolji, već oni koji imaju bolje veze, pristup ili informacije.

Ova praksa nije samo neregularna – ona je moralno i pedagoški pogrešna. Kakvu poruku šaljemo djeci? Da se ne isplati trud, da uspjeh ne zavisi od znanja, već od “pripadnosti”?

Učenici nisu krivi. Profesori nisu krivi. Kriv je sistem koji se pravi slijep na nepravdu.

Vrijeme je da se neko oglasi:

• Da Ministarstvo obrazovanja Federacije BiH stane iza jedinstvenog sistema takmičenja.
• Da se objave jasni kriteriji za učešće na svim nivoima – od školskih do međunarodnih.
• Da svaki kanton dobije pravo glasa i učešća.
• Da prestanemo dijeliti djecu na „našu“ i „njihovu“.

Obrazovanje nije privilegija. To je osnovno pravo. A pravo na jednakost mora važiti za svako dijete, iz svakog mjesta, svakog kantona, svake škole.

Jer dok favorizujemo jedne, drugima gasimo snove.

Vrijeme je da se borimo za pravedan sistem. Ako ne zbog nas, onda zbog generacija koje dolaze.