Selim Abdulahović – poznati bugojanski obućar

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on email
Email

Umjesto da bude instalater centralnog grijanja, za što se školovao, Selim Abdulahović iz Banja Luke, koji već godinama živi i radi u Bugojnu, nastavio je tradiciju obućarskog zanata u svojoj porodici.

 

-Zanat sam naslijedio od oca, koji se za to zanimanje obučio još kao domsko dijete poslije Drugog svjetskog rata. I danas mi pomogne, kad to zatreba, iako ima 74 godine. Majka se usavršila za gornje dijelove obuće, za heriktera ovdje u Bugojnu. Radila je i u Tvornici obuće u Banjoj Luci, kaže Selim.

Kao demobilisani borac, prije četiri godine podigao je kredit i otvorio radnju, u kojoj danas zarađuje za svoju porodicu.

Sretan je, kaže, jer radi ono što najviše voli i što najbolje zna.

-Popravljam obuću i kožnu galanteriju, bez obzira da li se radi npr. o suknji, tašni, kaišu…Želim raditi gotovu obuću, kao nekada. Sakupljam materijal i alat za to, kalupe i ostalo što treba, veli nam Selim.

Ističe da se u poslu koristi starim mašinama i alatima, koje je danas teško nabaviti.

-Imam mašinu „ljevicu“, koja je proizvedena 17. aprila 1887. , kao i dva mjeseca stariju „singericu“ koja je, također, u funkciji. Tu je i „glazerica“ s 24 operacije, te mehanička presa.Volio bih imati još jednu ravnu mašinu “cilindericu“, za proizvodnju kaiševa, kaže jedan od najpoznatijih obućara u Bugojnu.

Za razliku od prije 3-4 godine kada je najčešće popravljao „jeftinu kinesku obuću“ , danas je situacija nešto drugačija.

-Kada nemaju novca za kupovinu nove obuće, ljudi će radije otići na pijacu i kupiti neku polovnu kožnu cipelu koju, onda, donesu ovdje. Traže, uglavnom, da se prešpricaju špicevi, suze ili prošire, ofarbaju i osvježe. Jer, kožna cipela je, ipak, kvalitetnija i dugotrajnija, ističe Selim.

Najviše mu, dodaje, dolaze starije osobe kojima smeta visina pete, ili ne mogu naći široku cipelu, koja odgovara njihovoj nozi.

Za pomoć mu se obraćaju i oni mlađi, masovno s patikama, koje prethodno operu u mašini za veš, koja gornji dio obuće skupi, suzi i skori, zbog čega dolazi do pucanja.

Na pitanje da li se od obućarskog zanata može živjeti, odgovara: „Možete imati dobar ručak, priuštiti neki skroman izlazak, i živjeti pristojno, a to je meni dovoljno. Ali, da možete voziti „mercedes“ i svake godine ići na more ili na zimovanje, ne možete“.

Kada je u pitanju perspektiva razvoja tradicionalnih starih zanata ona je, tvrdi, različita od kantona do kantona.

Država je, smatra, zapostavila stara zanimanja i zanate, zbog čega većina njih izumire na području SBK-a.

-Svi gledaju samo da brzo dođu do zarade. U ovom poslu je to nemoguće, jer traži puno ulaganja. Morate imati dobre mašine, kvalitetan materijal, konce, igle, ljepilo, nitne, ringle, i druge potrebne stvari za rad, ističe.

Priznaje, ipak, da se višegodišnji trud i upornost isplatio i u njegovom slučaju.

– Od ovog posla trenutno uzdržavam porodicu i troje djece, što mi je prije četiri godine, kada sam otvarao radnju, bilo nezamislivo, s obzirom da sam prvi mjesec zaradio tek nekoliko maraka, kaže, na kraju, Selim.