Umjesto da bude instalater centralnog grijanja, za što se školovao, Selim Abdulahović iz Banja Luke, koji već godinama živi i radi u Bugojnu, nastavio je tradiciju obućarskog zanata u svojoj porodici.
-Zanat sam naslijedio od oca, koji se za to zanimanje obučio još kao domsko dijete poslije Drugog svjetskog rata. I danas mi pomogne, kad to zatreba, iako ima 74 godine. Majka se usavršila za gornje dijelove obuće, za heriktera ovdje u Bugojnu. Radila je i u Tvornici obuće u Banjoj Luci, kaže Selim.
Kao demobilisani borac, prije četiri godine podigao je kredit i otvorio radnju, u kojoj danas zarađuje za svoju porodicu.
Sretan je, kaže, jer radi ono što najviše voli i što najbolje zna.
-Popravljam obuću i kožnu galanteriju, bez obzira da li se radi npr. o suknji, tašni, kaišu…Želim raditi gotovu obuću, kao nekada. Sakupljam materijal i alat za to, kalupe i ostalo što treba, veli nam Selim.
Ističe da se u poslu koristi starim mašinama i alatima, koje je danas teško nabaviti.
-Imam mašinu „ljevicu“, koja je proizvedena 17. aprila 1887. , kao i dva mjeseca stariju „singericu“ koja je, također, u funkciji. Tu je i „glazerica“ s 24 operacije, te mehanička presa.Volio bih imati još jednu ravnu mašinu “cilindericu“, za proizvodnju kaiševa, kaže jedan od najpoznatijih obućara u Bugojnu.
Za razliku od prije 3-4 godine kada je najčešće popravljao „jeftinu kinesku obuću“ , danas je situacija nešto drugačija.
-Kada nemaju novca za kupovinu nove obuće, ljudi će radije otići na pijacu i kupiti neku polovnu kožnu cipelu koju, onda, donesu ovdje. Traže, uglavnom, da se prešpricaju špicevi, suze ili prošire, ofarbaju i osvježe. Jer, kožna cipela je, ipak, kvalitetnija i dugotrajnija, ističe Selim.
Najviše mu, dodaje, dolaze starije osobe kojima smeta visina pete, ili ne mogu naći široku cipelu, koja odgovara njihovoj nozi.
Za pomoć mu se obraćaju i oni mlađi, masovno s patikama, koje prethodno operu u mašini za veš, koja gornji dio obuće skupi, suzi i skori, zbog čega dolazi do pucanja.
Na pitanje da li se od obućarskog zanata može živjeti, odgovara: „Možete imati dobar ručak, priuštiti neki skroman izlazak, i živjeti pristojno, a to je meni dovoljno. Ali, da možete voziti „mercedes“ i svake godine ići na more ili na zimovanje, ne možete“.
Kada je u pitanju perspektiva razvoja tradicionalnih starih zanata ona je, tvrdi, različita od kantona do kantona.
Država je, smatra, zapostavila stara zanimanja i zanate, zbog čega većina njih izumire na području SBK-a.
-Svi gledaju samo da brzo dođu do zarade. U ovom poslu je to nemoguće, jer traži puno ulaganja. Morate imati dobre mašine, kvalitetan materijal, konce, igle, ljepilo, nitne, ringle, i druge potrebne stvari za rad, ističe.
Priznaje, ipak, da se višegodišnji trud i upornost isplatio i u njegovom slučaju.
– Od ovog posla trenutno uzdržavam porodicu i troje djece, što mi je prije četiri godine, kada sam otvarao radnju, bilo nezamislivo, s obzirom da sam prvi mjesec zaradio tek nekoliko maraka, kaže, na kraju, Selim.