Niti više od tri decenije kasnije, 14. juni ostaje datum duboke tuge za porodice Bošnjaka iz sarajevskog naselja Ahatovići. Na taj dan 1992. godine, ubijeno je 47 zarobljenih civila u jednom od najstrašnijih ratnih zločina koji su obilježili početak agresije na Bosnu i Hercegovinu. Masakr koji se dogodio kod mjesta Sokolina, u općini Ilijaš, još uvijek čeka pravdu.
Početak napada i zarobljavanje
Napad na Ahatoviće, naselje u kojem su Bošnjaci činili preko 90% stanovništva, počeo je 28. maja 1992. godine. Srpske vojne formacije, uz podršku tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), intenzivno su granatirale mjesto. Dana 2. juna, nakon žestokog bombardovanja, probijena je linija odbrane koju su držali slabo naoružani mještani — njih stotinjak.
Nakon pada naselja, zarobljeni civili — među njima starci, mladići i maloljetnici — odvedeni su u improvizirani logor u kasarni Rajlovac. Tamo su bili podvrgnuti svakodnevnim torturama, fizičkom zlostavljanju, ponižavanju i izgladnjivanju koje je trajalo gotovo dvije sedmice.
Masakr kod Sokolina
U večernjim satima 14. juna, 55 zarobljenih Bošnjaka iz Ahatovića ukrcano je u autobus pod izgovorom da će biti razmijenjeni i prevezeni na sigurnu teritoriju. U stvarnosti, to je bio posljednji čin unaprijed planiranog zločina.
Autobus je zaustavljen kod mjesta Sokolina. Tada je uslijedila jeziva egzekucija: tri projektila iz ručnih bacača pogodila su vozilo, a potom su unutra ubačene ručne bombe. Preživjeli svjedoče da su nakon toga uslijedili rafali iz pješadijskog oružja koji su dokrajčili ranjene. Samo osam muškaraca uspjelo je preživjeti pokolj i stići do teritorije pod kontrolom Armije RBiH. Među njima je bio i tada devetnaestogodišnji Elvir Jahić, koji je kasnije svjedočio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Tišina pravosuđa
Iako su okolnosti masakra dobro dokumentovane, a preživjeli svjedoci dostupni, do danas niko nije odgovarao za zločin u Ahatovićima. Ime Momčila Krajišnika, jednog od vodećih političkih lidera bosanskih Srba u to vrijeme, često se dovodi u vezu s komandnim lancem koji je omogućio i odobrio ovakve zločine. Krajišnik je osuđen pred Haškim tribunalom za druge zločine, ali ovaj slučaj nikada nije bio posebno procesuiran.
Preživjeli i porodice žrtava i dalje traže istinu i pravdu. Podsjećanja na ovaj masakr svake godine oživljavaju traume i bol, dok istovremeno svjedoče o sistemskom zaboravu i šutnji domaćih institucija.
Sjećanje kao oblik borbe
Autobus smrti iz Ahatovića nije samo simbol jednog zločina — on je podsjetnik na ogroman broj nerasvijetljenih i nekažnjenih zločina počinjenih nad civilima u Bosni i Hercegovini tokom agresije 1992–1995. godine. Svjedočanstva preživjelih, poput Elvira Jahića, dragocjeni su tragovi istine u vremenu kada se historija pokušava prekrajati, a odgovornost izbjegavati.
Na 14. juni, dužnost je medija, pravosuđa i društva da podsjete — ne samo na ubijene, već i na obavezu da njihova smrt ne ostane zaboravljena. Jer dok zločin u Ahatovićima ostaje nekažnjen, ni jedno društvo ne može tvrditi da je u potpunosti izašlo iz mraka prošlosti.
