Ima tih gradova što ti se uvuku pod kožu, pa ih nosiš sa sobom gdje god da kreneš. Ima tih dolina koje ti postanu drugo srce, a ljudi što ih naseljavaju – porodica koju nisi morao birati. Bugojno je upravo takav grad. Grad koji nije samo tvoj dom, već i tvoj osjećaj. Tvoje djetinjstvo, tvoje prve ljubavi, tvoje tuge, tvoje nade. I sve to danas slavimo – Dan Općine Bugojno.

Bugojno nije samo ime. To je miris svježine s Kalina, šapat Vrbasa koji teče kroz dušu, osmijeh starice koja prodaje domaća jaja na pijaci i pogledi djece koja maštaju o velikim stvarima iz male čaršije. To su naše ulice, naši sokaci, naše klupe. To je svaki korak, svaki pogled prema Raduši kad sunce zalazi. To je osjećaj pripadnosti koji ne blijedi, ni kad odemo daleko.

Sjećamo se i onih kojih više nema – ali koji su ostavili neizbrisiv trag. Heroja, graditelja, vizionara. Njihova djela žive u nama i kroz nas. S ponosom se sjećamo prošlosti, jer znamo koliko nas je oblikovala. I s nadom gledamo u budućnost, jer vjerujemo da Bugojno zaslužuje još više – još svjetlije dane, još iskrenijih osmijeha, još snažnijih koraka naprijed.

Ovaj grad ne odustaje. I kad su vremena teška, Bugojno pronađe način da ustane. I baš tada se najviše osjeti ono najvrijednije što imamo – međusobna podrška, bliskost, toplina. U Bugojnu nikad nisi sam. Ovdje uvijek ima neko da te sasluša, da te pogleda u oči i kaže: “Bit će bolje.”

Zato, neka ovaj dan bude i podsjetnik i obećanje. Podsjetnik da smo narod koji zna voljeti svoj grad. I obećanje da ćemo ga čuvati, razvijati, poštovati – da će Bugojno biti još ljepše za one koji tek dolaze.

Neka se danas naša čaršija obuče u ponos. Neka se naše mahale ispune smijehom. Neka svaka zastava bude znak ljubavi, a svaka riječ zahvale – dokaz da znamo koliko nam Bugojno znači.

Jer… ah, taj grad…
To je Bugojno. Naš grad. Naša snaga. Naša ljubav.

Sretan ti Dan, grade moj. Neka ti je vječna mladost u srcima tvojih ljudi!