U sve više domaćinstava roditelji ne vode – oni slušaju. Dijete odlučuje šta će se jesti, kada će se spavati, koje se emisije gledaju, gdje se ide i kako se govori. Ima sve, traži još, a kad mu se nešto uskrati – slijedi drama. Suze, vikanje, pa čak i prijetnje. I roditelji popuštaju. Zbog mira u kući. Zbog umora. Zbog osjećaja krivnje. I ne primjećuju da su polako, ali sigurno – prepustili kormilo.

Kako su roditelji postali „službenici“ vlastite djece?

Nekada je bilo jasno: roditelj je autoritet. Ne diktator, već kompas. Danas, u eri “pozitivnog roditeljstva”, ta se uloga često pogrešno tumači kao stalno ugađanje djetetu, izbjegavanje konflikta i podilaženje svakoj želji. I tako roditelj postaje savjetnik bez moći odlučivanja, a dijete – mali direktor s neograničenim ovlastima.

Granice nisu kazna, već ljubav

Djetetu kojem je sve dopušteno zapravo se oduzima ono što mu najviše treba – sigurnost. Granice stvaraju osjećaj reda, zaštite i pripadnosti. Kad roditelj kaže: “Ovdje je granica”, on zapravo kaže: “Tu sam. Brinem. Vodim te.” Dijete bez granica ne osjeća slobodu – ono osjeća nesigurnost.

Istraživanje koje otkriva istinu

Prema longitudinalnoj studiji koju je provelo Sveučilište Harvard (Baumrind, 2010; Maccoby & Martin, 2013), najzdraviji emocionalni i društveni razvoj djeteta povezan je s tzv. autoritativnim stilom roditeljstva – kombinacijom topline i jasno postavljenih granica. Djeca odgajana u porodicama s jasnim pravilima, ali i s puno emocionalne podrške, razvijaju viši stepen samopouzdanja, bolju samokontrolu i uspješnije se nose s izazovima u školskom i društvenom okruženju.

Suprotno tome, kod djece čiji roditelji primjenjuju previše popustljiv stil (tzv. permisivni roditelji), češće se javljaju problemi u ponašanju, impulzivnost, emocionalna nestabilnost i slaba tolerancija na frustraciju.

Posljedice vladavine malih šefova

Roditelji često misle da će ugađanjem izbjeći konflikte, ali istina je sasvim suprotna. Djeca bez granica:

• postaju nesigurna i anksiozna,
• ne znaju prihvatiti “ne” u stvarnom svijetu,
• imaju smanjenu empatiju i toleranciju,
• teško se uklapaju u kolektiv,

• odrastaju u mlade ljude koji očekuju da im se sve servira – bez truda.

Kako vratiti roditeljski autoritet?

1. Ne boj se postaviti pravila – dijete treba znati da roditelj vodi.
2. Dosljednost je ključ – nije dovoljno reći “ne” jednom, a sutra “možda”.
3. Budi roditelj, ne najbolji prijatelj – prijateljstvo dolazi kasnije, kad autoritet bude izgrađen.
4. Ne popuštaj iz straha – tvoje “ne” gradi njegovo “da” životu.

5. Uči primjerom – dijete ne sluša šta kažeš, već kako živiš.

Djeca ne trebaju šefovsku moć – oni trebaju sigurnost, vodstvo i ljubav. Kad roditelji nestanu iz svoje uloge, dijete preuzima ulogu koja mu ne pripada i s kojom ne zna šta da radi. A to, dugoročno, nije sloboda – već teret.

Vrijeme je da se roditelji vrate. Ne kao komandanti, već kao stabilni, mudri vodiči koji znaju kad treba pustiti – i kad treba reći: “Dosta je.”